Šećerna repa (lat. Beta vulgaris altissima) je biljka iz porodice štirovki kojoj pripadaju i blitva i cikla. Široko je rasprostranjena i poprilično se uspješno može uzgajati na suptropskim područjima na jugu, kao i na hladnijim, sjevernim područjima, ali ipak je najidealnije područje za uzgoj šećerne repe umjereni pojas.
Ova dvogodišnja biljka uzgaja se za proizvodnju šećera, a iz njenog korijena potječe 16% svjetske proizvodnje šećera. Ima mesnat i vretenast korijen koji se sastoji od repa, tijela, vrata i glave, na kojoj se oblikuju listovi. Repa treba veliku količinu vode i hraniva pa ako joj nisu osigurani povoljni uvjeti, korijenov sustav će se slabije razvijati i bit će slabije kvalitete.
Najvažniji dio biljke je tijelo korijena jer se ono vadi i prerađuje te sadrži najviše šećera. Tijelo korijena može biti teško od pola do 1 kg, dugo 20 do 25 cm i debljine 10 do 15 cm. Šećerna repa u prvoj godini uzgoja razvije i rozetu bazalnog lišća koje na kraju vegetacije tijekom prve godine odumire. Listovi mogu biti ovalnog do srcolikog oblika. Neravne su površine i mogu imati oble ili zašiljene vrhove. Stabljika šećerne repe je uspravna, razgranata i rebrasta, a može biti visoka i do 2 metra. Iz pazuha listova rastu postrane grane prvog reda, iz njih rastu grane drugog reda itd. Tijekom druge godine se u pazušcima listova grana zadnjeg reda formiraju cvjetovi.
Iako preradom daje tek 40% šećera, dok šećerna trska daje oko 60% u odnosu na svjetsku proizvodnju, šećerna repa je svejedno vrlo značajna biljka. Može se uzgajati i kao krmna biljka, a njene prednosti su te što ima veći sadržaj suhe tvari i manje vode pa se lakše čuva i to što po škrobnim vrijednostima nadmašuje stočnu repu.
Srodne biljke
Vrste
Sorte šećerne repe razlikuju se po ekonomskim, morfološkim i fiziološko-botaničkim svojstvima. S obzirom na to razlikujemo tri osnovna tipa šećerne repe:
- Normalne sorte – sadrže manje šećera, ali daju veći prinos korijena i imaju srednji rok sazrijevanja.
- Prinosne sorte – daju relativno visok prinos korijena i također imaju niži sadržaj šećera, ali sazrijevaju kasno.
- Šećerne sorte – kao što im sam naziv govori, sadrže više šećera, pružaju manji prinos korijena i sazrijevaju ranije.
Botanički gledano, sve vrste repe ubrajaju se u porodicu lobodnjača, točnije rodu Beta L., koji se dalje klasificira na sljedeće sekcije:
- Section Corollinae
- Section Nanae
- Section Patellares
- Section Vulgare (Beta maritima ili Beta vulgaris, odnosno divlja repa)
U Hrvatskoj je šećerna repa najvažnija industrijska biljka. Njen najvažniji proizvod je disaharid saharoza, odnosno šećer. Sporedni proizvodi poput repinih rezanaca, saturacijskog mulja ili melase, koji nastaju pri preradi šećerne repe također imaju značaj.
Saturacijski mulj koji ostaje nakon prerade koristi se za kalcizaciju, odnosno popravak pH vrijednosti, dok se repini rezanci upotrebljavaju u ishrani stoke. Melasa je ostatak sirupa iz kojeg više nije moguće iskristalizirati šećer, a upotrebljava se u proizvodnji alkohola i kvasca te kao podloga za proizvodnju penicilina. Također ima primjenu u poljoprivrednoj industriji, a zbog visokog postotka dušika koristi se i kao gnojivo.
Šećerna repa ima i veliku agrotehničku važnost jer je jedna od okopavina koje traže intenzivnu gnojidbu, obradu i njegu, pa iza sebe ostavlja tlo koje je čisto od korova i u dobrom je stanju. Iz tog je razloga odlična pretkultura za većinu ratarskih kultura, posebno za strne žitarice.
Sadnja
Za uzgoj šećerne repe idealna su dobro strukturirana, duboka i rahla tla bogata humusom, čija pH vrijednost iznosi 7 – 8. Također je važno da je tlo u koje ćemo saditi šećernu repu prozračno i da ima dobar vodozračni režim. Ne preporučuje se sadnja na jako teškim i žilavim tlima koja se lako okore i zamuljuju, kao ni na izrazito močvarnim tlima i tlima sa živim pijeskom. Za uzgoj su nepovoljna i sva tla koja u donjem sloju imaju čagalj, šljunak ili stagnirajuću vodu. Razina podzemne vode ne bi smjela biti viša od 1,2 m.
Šećerna repa se ne može uzgajati u monokulturi niti u uskom plodoredu. Kako bi se izbjegli niski prinosi i jači napadi bolesti i štetnika, na istoj se parceli može saditi tek nakon 4 godine. Dobre pretkulture za šećernu repu su leguminoze i žitarice, dok bi u svakom slučaju kao predusjeve trebalo izbjegavati Brassica i Beta vrste te kukuruz. S obzirom na to da iza sebe ostavlja rastresito tlo, bez korova i dobro opskrbljeno hranivima, šećerna repa je jako dobra pretkultura za gotovo sve njivske biljke.
Prije sjetve šećerne repe potrebno je obraditi i pripremiti tlo. Obrada se obavlja odmah nakon uklanjanja predusjeva, odnosno u isto vrijeme sa žetvom. Žetveni ostavi žitarica se pomoću strojeva unose u tlo na dubinu od 12 do 15 cm. Pritom slamu treba usitniti i ravnomjerno rasporediti po parceli jer se tako pospješuje razgradnja ostataka nakon žetve, potiče se klijanje korovskog sjemena i znatno se smanjuje gubljenje vode.
Tijekom kolovoza treba obaviti srednje duboko oranje kako bi se zaorao stajski gnoj, uništili iznikli korovi i produbio površinski sloj tla. Istovremeno sa srednje dubokim oranjem treba unijeti i dio mineralnog gnojiva.
U rujnu ili tijekom prve polovice listopada obavlja se duboko jesensko oranje na dubinu od 35 do 40 cm. Svrha ovog oranja je produbiti oranični sloj i eventualno ukloniti tvrđe slojeve kako bi hraniva mogla doći na veću dubinu. Ako je kao predusjev bila zasađena kultura koja kasno napušta oranicu, prvo je potrebno obaviti oranje kako bi organski ostaci bili duboko i kvalitetno zaorani. Nakon prvog oranja, obavlja se i duboko oranje, a zatim slijedi površinska ili predsjetvena priprema tla.
Na tlima koja su bogata humusom i imaju veći udio glinenih čestica potrebno je obaviti tanjuranje i zatvaranje zimske brazde, a na černozemu se vrši priprema sjetvospremačem. Na lesiviranim i pseudoglejnim tlima ne treba obavljati spomenute radnje jer bi moglo doći do zadržavanja vode, zamuljivanja i negativnom utjecaja na strukturu tla.
Točno vrijeme sjetve ovisi o stanju tla i vremenskim uvjetima, a ranom sjetvom se obično postižu veći prinosi. Osim većih prinosa, prednost rane sjetve je i ta što postoji mogućnost korištenja zimske zalihe vlage iz tla. Međutim, ona ima i svoje nedostatke, jer uslijed naglih padova temperature može doći do propadanja sjemena, povećanja proraslica ili smrzavanja tek izniklih biljaka.
Optimalni rok za sjetvu je u većini slučajeva od 10.3. do 10.4., međutim šećernu repu ne bi trebalo sijati sve dok temperatura sjetvenog sloja tla ne bude negdje između 6 do 8°C.
Budući da je sjeme šećerne repe sitno, potrebno je pridržavati se preporučene dubine sjetve, a ona iznosi 2 – 3 cm, ovisno o količini vlage u sjetvenom sloju. Ako šećernu repu planirate saditi na lakim i suhim tlima, dubina sjetve bi trebala biti nešto veća (oko 4 cm). Kod rane sjetve na teškim tlima sjeme se sadi na dubinu od 2 cm.
Sjetva šećerne repe obavlja se pomoću sijačica, zato je važno da se predsjetvena priprema tla obavi kvalitetno, jer će u suprotnom biti teško izvršiti preciznu sjetvu. Sjeme se sije u redove, a kako bi se postigao optimalan sklop biljaka, među redovima treba biti 45 – 50 cm razmaka. Razmak unutar redova može biti različit. Sjeme se može sijati na razmak od 2 -3 ili 6 – 8 cm, s tim da je kasnije potrebno obaviti prorjeđivanje biljaka. Jedna od mogućnosti je i sjetva na konačan razmak, a to je 15 – 17 cm. Kod uzgoja treba težiti da se sjetva obavlja na maksimalan razmak jer se u tom slučaju dužina reda produžuje za otprilike 11% i lakše se postiže optimalan broj biljaka.
Uzgoj
Kod uzgoja šećerne repe razlikujemo četiri faze, a to su klijanje i nicanje, ukorjenjivanje, razdoblje najvećeg porasta lista, razdoblje najvećeg porasta korijena, razdoblje najvećeg porasta šećera i generativna faza, odnosno cvatnja i formiranje sjemena.
Na klijanje i nicanje šećerne repe utječu kvaliteta tla, temperatura, vlažnost i količina zraka. Minimalna temperatura potrebna za klijanje šećerne repe je 5°C, a klijanje će biti brže ako je temperatura viša i obrnuto. Posebno su važni i dubina sjetve te količina vode. Za klijanje golog sjemena potrebno je do 170% više vode u odnosu na masu sjemena, dok se kod piliranog sjemena taj postotak zbog omotača penje i do 200%.
Vegetacija šećerne repe traje 180 do 200 dana, a u razdoblju od nicanja do zatvaranja redova poželjna je srednja dnevna temperatura od 10°C. Od zatvaranja redova pa do početka kolovoza poželjna je temperatura od oko 18°C, dok bi od početka kolovoza pa do vađenja idealna temperatura bila ona od oko 16°C. Što su temperature povoljnije, klijanje i nicanje će biti brže, a mogućnost napada bolesti i štetnika će biti manja.
Šećerna repa tijekom lipnja, srpnja i kolovoza ima pojačanu potrebu za vodom, a što je agrotehnika slabija, potrebe još više rastu.
Šećerna repa u početku vegetacije ima pojačanu potrebnu za fosforom, koji ima značajnu ulogu u formiranju korijenovog sustava. Uslijed nedostatka fosfora lisna površina ostaje manja i lišće postaje dosta tamnije. Pri normalnoj gnojidbi biljke trebaju 75 kg/ha fosfora. Na većini tala za ishranu šećerne repe je dovoljno 100 – 140 kg/ha fosfora. Fosforna gnojiva se zajedno s kalijem u pravilu dodaju u jesen i zaoravaju u tlo. Na tlima koja su siromašna, posebno u toplijim područjima, potrebno je kod pri startnoj gnojidbi dodati fosfor u količini od 50 kg/ha.
Kalij također ima velik značaj u uzgoju šećerne repe jer utječe na rast biljaka i sakupljanje šećera u korijenu, a smatra se kako je povezan i s otpornošću biljaka na sušu. Nedostatak kalija može se uočiti na lišću čiji rubovi i vrhovi poprime brončano smeđu boju, a uslijed jačeg nedostatka na peteljkama se javljaju smeđe, prugaste nekroze. Optimalno vrijeme za unošenje kalija u tlo je jesen, a na tlima koja su slabije opskrbljena kalijem unosi se 300 kg/ha.
Osim kalija i fosfora, šećernoj repi treba i dovoljna količina dušika, magnezija, bora i mangana. Prihrana dušikom ne treba se obavljati prije repe jer bi moglo doći do štete na klijancima. Nakon što biljke razviju nekoliko listova, nasad se može prihraniti dušikom u količini od 30 – 60 kg/ha. Prihranjivanje dušikom obavlja se samo na lakim tlima koja su siromašna dušikom te na hladnim i plitkim zemljištima, dok na onim dubokim i plodnim uz primjenu doze od 120 – 140 kg/ha nema potrebe za prihranom.
Šećerna repa se ubraja u kulture koje su zahtjevne za uzgoj, što znači da joj tijekom cijele vegetacije treba pridavati veliku pozornost. Održavanje nasada šećerne repe uključuje mjere poput drljanja i valjanja, međuredne kultivacije, suzbijanja korova te suzbijanja bolesti i štetnika.
Drljanje i valjanje obavljaju se samo u izuzetnim slučajevima, odnosno ako se formirala pokorica. Pokoricu treba razbijati samo nakon sjetve, jer ako se obavlja pred nicanje može uzrokovati oštećenja na klicama. Valjak se također koristi za razbijanje pokorice, ali ne pred nicanje, već u slučaju nepravilne pripreme tla ili tijekom suhog proljeća kako bi se uspostavio kontakt između vlažnijih, dubljih te plićih, suhih i rastresitih slojeva tla.
Međurednu kultivaciju treba provoditi kako bi se postigla rastresitost slojeva tla, a posljedice toga su bolja izmjena plinova, manje isparavanje i bolje ukorjenjivanje. Broj kultivacija ovisi o stanju tla i razvoju šećerne repe, ali najčešće se provodi dva do tri puta.
Prva kultivacija se vrši čim se pojave redovi, a cilj je osigurati rahliji površinski sloj kako bi biljke imale dovoljnu količinu zraka. Obavlja se blizu biljaka i vrlo plitko, kako ne bi došlo do zagrtanja biljaka. Druga se provodi 2 – 4 cm dalje od biljaka i na dubinu od 5 – 6 cm, a treća 3 – 6 cm dalje od biljaka i na dubinu od 7 – 8 ili više centimetara. Međuredna kultivacija je važna mjera u održavanju nasada jer se njome osigurava veća cirkulacija zraka te bolje prodiranje i upijanje vode.
Važna mjera je i suzbijanje korova, što se obavlja primjenom herbicida šireg spektra i dužeg vijeka djelovanja. Herbicidi povećavaju troškove proizvodnje jer su skupi i jedna primjena nije dovoljna za održavanje nasada pa se primjenjuju dva puta. Prvo tretiranje se obavlja prije, a drugo nakon nicanja šećerne repe.
Zaštita od bolesti
Štetočine koje se mogu pojaviti na nasadima šećerne repe su buhač, lisne uši, lisne sovice, repine nematode, repine pipe i žičnjaci.
Buhač
Buhač se na nasadima šećerne repe javlja u fazi nicanja i uzrokuje oštećenja lista i kotiledona, a uslijed jačih napada može doći i do uništenja biljaka. Ovaj štetnik buši sitne rupe na listovima, a one se povećaju s rastom listova.
Lisne uši
Pojavljuju se na naličju listova i štetu nanose sišući sokove. Osim toga, prijenosnici su virusnih bolesti.
Lisne sovice
Lisne sovice izjedaju plojke listova između žila i pri jačim napadima na kraju ostanu samo žile. Prva generacija se javlja tijekom lipnja ili srpnja, a druga u kolovozu. Mogu nanijeti veliku štetu na nasadima pa ih treba pravovremeno suzbijati tijekom ranijih faza.
Repine nematode
Uzrokuju nepravilan rast biljaka, a vanjski listovi na pojedinim mjestima krenu venuti. Na postranom korijenju dolazi do pojave brojnih bijelih do svijetlosmeđih nematoda. Na parcelama koje su bile izložene jačem napadu najmanje osam godina ne bi trebalo sijati repu, a umjesto nje se mogu saditi krumpir, žitarice, grašak i druge leguminoze.
Repine pipe
Ovaj štetnik napada tek niknute biljke i pritom ih jednostavno pregrize. Ako se nasadi ne kontroliraju često, može izgledati kao da repa nije ni nikla.
Žičnjaci
Žičnjaci grizu korijenje te tako dovode do uvenuća i propadanja biljaka. Uginule biljke se lako mogu izvaditi iz zemlje jer im je korijenje pregrizeno. Na napadnutim mjestima se na manjoj dubini mogu pronaći žutosmeđe, tanke ličinke žičnjaka.
Bolesti koje mogu ugroziti uzgoj šećerne repe su:
- Pjegavost lista šećerne repe – najčešće se javlja početkom ili sredinom kolovoza, a manifestira se u obliku točkica kojih u početku ima manji broj, a s vremenom se šire i spajaju u pjege te uzrokuju propadanje listova. Za suzbijanje pjegavosti lista koristi se kombinacija fungicida BRESTANID i ALTO te BRESTANID i IMPACT.
- Pepelnica – u posljednjih nekoliko godina je manje prisutna jer se nasadi šećerne repe tretiraju protiv pjegavosti lišća.
- Plamenjača – u slučaju da je količina oborina tijekom lipnja nešto viša, ova bolest može uzrokovati veću štetu na nasadima. Uzrokuje sušenje listova i slabiji razvoj korijena koji ujedno ima i manji sadržaj šećera.
- Trulež korijena repe – može se javiti u bilo kojoj fazi uzgoja. Ako se pojavi u fazi nicanja, dolazi do polijeganja klica i mladih biljaka. U kasnijim fazama napada korijen koji na kraju poprimi smeđu ili crnu boju, tkivo se krene raspadati i dolazi do nastanka mokre truleži koju naseljavaju druge gljive i tako se dodatno ubrzava propadanje korijena. U mjere zaštite ubrajaju se korištenje zdravog sjetvenog materijala, gnojidba borom i primjena trogodišnjeg plodoreda.
- Hrđa repe – javlja se samo tijekom kišnih i toplih ljetnih mjeseci. Ako je usjev tretiran protiv pjegavosti, ne bi trebalo dolaziti do jačih oboljenja.
- Palež korijena – javlja se tijekom hladnih i kišovitih proljeća, na kiselijim i vlažnijim tlima. Uzročnici ove bolesti su gljivice, i to pet različitih vrsta. Žive u zemlji i teško ih suzbiti. Korijenje biljaka koje su zaražene ovom bolešću postaje crno i tanko poput niti pa biljke izgube oslonac i prevrću se.
Vađenje
Vrijeme početka vađenja šećerne repe određuje se prema njenoj zrelosti. Obično započinje onda kada korijen sadrži optimalnu količinu šećera (15 do 17%) jer je tada najprikladniji za tehnološku preradu.
Šećerna repa se može vaditi ručno, plugom, linijama za vađenje i kombajnima. Kod strojnog vađenja važno je podesiti strojeve tako da pravilno režu glave i ne uzrokuju oštećenje na korijenju. Pravilno odsijecanje je jako bitno jer je kod previsoko odsječenih glava povećan trošak transporta, a repa se zbog zelenih dijelova jako teško skladišti. Ni prenisko rezanje nije dobro jer dovodi do gubitaka od 7 do 20%.
Korijenje šećerne repe treba pokupiti s parcele odmah nakon vađenja i odvesti na preradu u šećerane jer zadržavanje može dovesti do gubitaka. Ako nije moguće odmah otpremiti repu na preradu, onda je treba slagati na hrpe u obliku prizme kako bi se što više smanjili gubici.
Na jednom hektaru je u prosjeku moguće ostvariti prinos od 50 do 60 t, a od 100 kg korijena je moguće dobiti oko 13 kg šećera. Lišće šećerne repe predstavlja kvalitetnu stočnu hranu i ima visoku hranidbenu vrijednost, a prinos se kreće od 50 do 90% od prinosa korijena
Šećerna repa u kuhinji
Iako se šećerna repa uglavnom koristi za proizvodnju šećera i kod nas se rijetko kada koristi u kuhinji, ipak se može kuhati kao cikla i mrkva te dodavati u druga jela umjesto tog povrća. Međutim, treba imati na umu da je ona puno slađa od spomenutog povrća.
Sastav šećerne repe
Sastav šećerne repe čine voda (75%), šećer (16 – 18%), celuloza (2 – 3%) i ostale tvari, uključujući i minerale te pepeo i dušične tvari.
Povijest
Smatra se kako je šećerna repa porijeklom s područja Mediterana, a počela se konzumirati u staroj Grčkoj i Bizantskom carstvu. Kasnije se proširila prvo na istok, a zatim i na zapad Europe. Masovnije se počela uzgajati na sjeveru Italije, a potom i u Njemačkoj i Švicarskoj, najviše u vrijeme procvata stočarstva u ovim zemljama.
Šećerna repa se i kod nas uzgaja u velikim količinama, ali ne isključivo za proizvodnju šećera, već i kao hrana za perad i stoku. Osim u prehrani ljudi i stoke, koristi se i kao lijek u narodnoj medicini. Uz saharozu, šećerna repa sadrži i vitamine, minerale i druge korisne elemente.
Foto: aixklusiv / Pixabay
Odgovori