Krumpir

Krumpir je jedna od najčešće uzgajanih povrtnih kultura. Porijeklom je iz Amerike, a pripada porodici pomoćnica kojoj pripada i paprika. Riječ je o višegodišnjoj zeljastoj biljci koja se uzgaja zbog gomolja. To je ujedno i jedini dio biljke koji se konzumira, i to uglavnom nakon uklanjanja kože. Ostali dijelovi biljke su otrovni jer sadrže solanin, alkaloid koji se nalazi pod kožom (najviše u zelenim dijelovima). Zbog toga je važno ukloniti zelene dijelove krumpira, ako postoje, i termički ga obraditi jer sirov krumpir također sadrži solanin.

Biljka krumpir sastoji se od nadzemnog i podzemnog dijela. Može rasti do 150 cm, a na korijenju se razvijaju gomolji. Točnije, gomolji rastu na podzemnim, bočnim stabljikama biljke – stolonima. Zadebljanja na stolonima kasnije se pretvaraju u gomolj. Gomolji mogu biti različitih boja – od žute do ljubičaste, jednako kao i meso, koje je ipak u većini slučajeva žute boje.

Krumpir ima plitak korijen koji raste do 50 cm u tlu, osim u slučaju kada je zemlja rahla pa može probiti i do 1 m u dubinu. Kako krumpir dozrijeva, tako mu odumire korijen. Nadzemni dio biljke čine listovi koji su nepravilnog, perasto razdijeljenog i jajolikog oblika. Krumpir najčešće cvjeta bijelim cvjetovima, ali neke sorte imaju cvjetove u drugim bojama, jednako kao i gomolje. Cvjetovi se razvijaju na dugim peteljkama.

Iako mnogi smatraju da krumpir nije pretjerano vrijedna namirnica jer nema nekakva posebna ljekovita svojstva te sadrži manji udio vitamina i minerala, nutricionistički je on ipak vrlo vrijedan. Jedan je od najvećih izvora složenih ugljikohidrata, odnosno škroba, što ga čini jako hranjivim. Sastav sirovog krumpira čini 75% vode i 18,5% škroba, a ostatak čine bjelančevine, masti, šećer i celuloza. Krumpir sadrži vitamin B i C te minerale magnezij, kalij i željezo.

Sadnja krumpira

Krumpir se može uzgajati kao monokultura, ali bilo bi dobro ne saditi ga više godina za redom na istom zemljištu. Dobri predusjevi su djetelina i grašak, a izbjegavati treba rajčicu, patlidžan i žitarice. S druge strane, krumpir je odličan predusjev svim kulturama koje za rast trebaju rahlo tlo, poput na primjer repe, jer njegovi gomolji dobro rahle zemlju i ostavljaju je čistom od korova.

Za uzgoj krumpira najbolja su lakša tla, koja su ujedno rastresita i dobro propusna. Takva tla su pjeskovito humusna i pjeskovito ilovasta tla. Tlo za uzgoj krumpira mora biti mrvičaste strukture i bogato hranjivim tvarima, ali i dobro zrakopropusno i vodopropusno. Nikako se ne preporučuje sadnja na teškim tlima, pogotovo močvarnima i onima s visokom razinom podzemnih voda. PH-vrijednost tla trebala bi iznositi od 5,4 do 6,5.

Prije sadnje krumpira treba dobro obraditi tlo. Obrada tla se obavlja krajem ljeta ili početkom jeseni, kada se zaoravaju ostaci predusjeva. Tlo se obrađuje oranjem na dubini od 15 cm, čime se sprječava gubitak vlage u tlu i ponovni rast korova. Ako se vrši oranje na dubini većoj od 15 cm, tada treba dodatno prorahliti tlo do 12 cm dubine kako na dnu brazda ne bi došlo do stvaranja nepropusnog sloja.

S obzirom na to da je za uzgoj krumpira potrebno plodno tlo, zemlji treba dodati dušika, fosfora i kalija. Točna količina ovisi o prinosu koji se želi ostvariti i o kvaliteti tla. Kod organske gnojidbe u tlo se dodaje stajski gnoj, a unosi se za vrijeme jesenskog oranja i to u količini od 25 – 35 t/ha. Uz to je potrebno i dodati mineralno gnojivo, najbolje u obliku NPK gnojiva za krumpir.

Svi potrebni elementi se unose u zemlju pri osnovnoj gnojidbi, tako se prihrana rijetko kada dodaje nasadima krumpira. Biljka odmah nakon sadnje iskoristi sve hranjive tvari i tako uzme sve što joj je potrebno za daljnji razvoj.

Sadnja krumpira obavlja se tako da se zdravi, neoštećeni gomolji prerežu tako da svaki na sebi ima 2 – 3 okca. Komadi se sade tako da se unutar redova ostavlja razmak od oko 25 cm, dok bi među samim redovima trebalo biti oko 35 cm razmaka. Gomolji koji se koriste kao sadni materijal moraju biti sličnog oblika i veličine te bez ikakvih deformacija i oštećenja. Najbolja gramaža je 50 – 60 g po komadu.

Uzgoj krumpira

Ono što je važno za uspješan uzgoj krumpira jest da vanjske temperature ne osciliraju za vrijeme vegetacije, niti za vrijeme mirovanja. Minimalna temperatura zemlje koja odgovara krumpiru je 6 – 8°C. Optimalna temperatura za rast gomolja je 17 – 20°C, a stabljika i lišće će se pri temperaturama nižim od -1°C smrznuti. Pretjerano visoke temperature također nisu dobre jer se u takvim uvjetima usporava rast gomolja, čime se na kraju smanjuju prinosi. Na temperaturama višim od 30°C gomolj u potpunosti prestaje rasti.

Za pravilan uzgoj krumpira također je potrebno osigurati dovoljne količine vode. Kako bi se gomolji mogli dobro razvijati, biljka treba umjerenu količinu vode. Uslijed nedostatka vode dolazi i do smanjenja prinosa. Tijekom sušnih razdoblja na već formiranim gomoljima dolazi do razvoja sekundarnih gomolja, a može doći i do pucanja, deformacije ili prorastanja, što utječe na tržišnu vrijednost proizvoda. Zbog toga bi tijekom velikih suša bilo dobro navodnjavati nasade krumpira.

Održavanje nasada

Nasade krumpira treba kultivirati, ogrtati te provoditi zaštitu od bolesti i korova. Međuredna kultivacija obavlja s ciljem da se održi rahlost tla i povoljni vodozračni odnosi u tlu. Uz to se uništavaju i korovi. Prvu kultivaciju treba provesti odmah nakon nicanja biljaka.

Nakon što biljke dosegnu visinu od 20 cm, potrebno ih je ogrnuti zemljom kako bi se omogućilo dovoljno prostora za rast gomolja. Ogrtanje se provodi u fazi kada biljke još nisu narasle previsoko, jer bismo ih kasnije tom radnjom lakše mogli oštetiti.

Bolesti i štetnici

Među štetnicima koji najčešće napadaju nasade krumpira svakako je krumpirova zlatica. Krumpirova zlatica počinje izlaziti iz tla kada temperatura zemlje na dubini od 10-ak cm dostigne oko 14°C. Zlatica polaže jaja na unutarnju stranu listova i tako se proširi po cijelom nasadu.

Ovaj štetnik nema puno prirodnih neprijatelja na našem području, ali jedu ih neke vrste purica i patki te smrdljivi martini. Čim uočite ličinke ovih štetnika potrebno je odstraniti listove krumpira i uništiti ih. Isto se radi i s puževima, koji se također mogu pojaviti.

Kao prirodnu zaštitu protiv puževa možete koristiti talog od kave. Preporučuje se mjesta koja napadaju puževi zalijevati talogom. No, s njim ipak ne treba pretjerivati jer bi se mogla podići kiselost tla. Mjesta na kojima se pojavljuju puževi također možete posipati kamenim brašnom ili pepelom. Osim toga, biljke poput ricinusa, kadulje, timijana, kamilice, nevena i mlječike trebale bi držati štetnike dalje od nasada krumpira.

Vađenje krumpira

Berba ili vađenje krumpira obavlja se onda kada se gomolji lako mogu odvojiti od stolona i kada im je koža toliko čvrsta da se ne može lako oguliti. Vađenje krumpira s velikih površina obavlja se vadilicama ili kombajnima za vađenje krumpira. Kombajni odmah pri vađenju sortiraju krumpir prema veličini i odlažu ga u spremnike.

U manjim nasadima ili kod uzgoja u vrtu, krumpir se vadi motikom ili plugom, a ponekad i frezom. Nakon toga se ručno kupi sa zemlje.

Krumpir se sortira odmah nakon vađenja. Važno je odvojiti “majčinski” gomolj iz kojeg se biljka i razvila, a nakon toga se odstranjuju svi oštećeni, nagnječeni ili bolesni gomolji. Ovaj proces je jako bitan jer svi oštećeni i truli plodovi mogu uzrokovati truljenje i na ostatku skladištenih krumpira.

Krumpir se skladišti u prozračnom mjestu s temperaturom od 12 do 18°C i relativnom vlažnošću zraka od 85 do 95%. Temperatura skladišta nikako ne bi smjela prelaziti 22°C. Kako bi se spriječio razvoj bilo kakvih bolesti, važno je redovito provjetravati uskladišteni krumpir i eventualno odvajati trule primjerke.

Krumpir se u ovakvim uvjetima može čuvati do tri tjedna, a nakon toga treba postupno spuštati temperaturu u skladištu. Temperatura se spušta za 1 – 2°C dnevno, sve dok se ne postigne optimalna temperatura. Optimalna temperatura za skladištenje sjemenskog krumpira je 2 – 4°C, za stolni je to 5 – 7°C, a za industrijski 3 – 4°C. Relativna vlažnost zraka u ovom slučaju treba biti 92 – 95%.

Krumpir u kuhinji

Krumpir se u kuhinji može kombinirati s raznim namirnicama i dodavati velikom broju jela. Najčešće se priprema kao prilog, i to kao kuhan, pržen ili pečen. Gotovo da ne postoji način na koji se ovo povrće ne bi moglo obraditi i pripremiti za konzumaciju. Može se kuhati ili peći u kori, gnječiti u pire krumpir, pripremati na salatu ili dodavati salatama koje za bazu imaju neke druge sastojke.

Postoji ogroman broj različitih jela od krumpira, od juha, pita, musake pa do raznih složenaca. Neizostavan je sastojak raznih variva i umaka. Jelima se dodaje kako bi ih obogatio ili zgusnuo. Može se poslužiti uz meso, ribu, plodove mora i drugo povrće, a najbolji je u kombinaciji s drugim gomoljastim ili korjenastim povrćem.

Od njega možemo praviti njoke, polpete, knedle i brojna druga jela. Uz ovo povrće će svako jelo biti izdašnije, a na kraju krajeva, možemo ga konzumirati i kao glavni obrok, važno je samo da je termički obrađen.

Ljekovita svojstva krumpira

Dobro je poznato kako je krumpir jedna od najhranjivijih namirnica te da je lako dostupan, ali malo tko spominje njegova ljekovita svojstva. Razlog tomu je taj što se krumpir danas najčešće jede pržen, čime se uništava većina njegovih nutrijenata, posebno minerala i vitamina.

Krumpir koji je kuhan s korom zadržava najviše zdravih sastojaka i tako pripremljen odličan je izvor željeza, kalija, fosfora, magnezija te vitamina B i C. Sok od krumpira poznati je lijek za gastritis, osobito ako ga uzimate tri puta dnevno prije svakog većeg obroka, a kora kuhanog krumpira dobra je za snižavanje krvnog tlaka.

U narodnoj medicini krumpir se upotrebljava za snižavanje visoke temperature, tako da se od njega pripremaju obloge. Oblozi od krumpira dobri su za ublažavanje opekotina, simptoma ozeblina te gihta i reume. Sok od krumpira koristi se u liječenju tegoba s kožom, pogotovo kod akni, ekcema i mrlja na licu.

Povijest

Krumpir se ubraja među najpoznatije i najkonzumiranije povrće, osobito u zapadnim kulturama. Postoji oko 5.000 sorti krumpira, a kod nas se uzgaja i konzumira njih 150. Nakon što je stigao iz Južne Amerike, točnije Anda, proširio se po cijeloj Europi. U Europu su ga u 16. stoljeću donijeli španjolski istraživači i poklonili tadašnjem papi pa se krumpir proširio Europom preko Italije.

U Hrvatsku je stigao tek u 18. stoljeću, a donijeli su ga graničarski vojnici. Pretpostavlja se da je donesen iz Njemačke i da je preuzet njihov naziv. Naime, u dijelovima Njemačke za koje se smatra da je krumpir preuzet od tamošnjih doseljenika, naziv za krumpir bio je Gruntbir ili Grumbeer, što u prijevodu znači “kruška iz zemlje”. Uzgoj krumpira prvo je započeo u Slavoniji.

Kod nas se za ovo povrće još koriste i nazivi kumpir, krompir, krumpijer, krtola, patata, kalamper i podzemljica.

Foto: hexe_babajaga / Pixabay