Divlji kesten (lat. Aesculus hippocastanum L.) je listopadno stablo iz porodice sapindovki (Sapindaceae). Prirodno je rasprostranjen u jugoistočnoj Europi, sve od nizinskih pa do brdskih područja. Uzgaja se i kao ukrasno drvo u gradskim i šumskim parkovima te perivojima, a saditi se može pojedinačno ili u grupama. U prirodi može rasti u zajednici sa stablima oraha, johe, platana, poljskog jasena i javora mliječa. Rod divljih kestena obuhvaća oko 25 vrsta listopadnog bjelogoričnog drveća i grmlja koji osim na području jugoistočne Europe rastu i u Sjevernoj Americi, jugoistočnoj Aziji te u nekim suptropskim predjelima.
Stablo divljeg kestena može doseći visinu od 35 m. Korijen divljeg kestena je dobro razvijen i razgranat, ali smješten je bliže površini. Stablo u promjeru može biti široko do 2 m, a krošnja je široko razgranata i gusta. Tamnosmeđa kora debla duže vrijeme bude glatka, no kasnije nepravilno ispuca i krene se ljuštiti u tankim ljuskama.
Grane divljeg kestena su debele i prekrivene lenticelama, a crvenosmeđi ili maslinasto smeđi pupovi su sjajni, krupni i ljepljivi poput smole. Listovi su nasuprotno smješteni i rastu na peteljkama dugima 15 do 20 cm. Sastavljeni su od 7 sitnijih listova koji mogu biti dugi od 8 do 20 cm, a široki 4 do 10 cm.
Divlji kesten ima velike i uspravne cvjetove koji su skupljeni u piramidalne grozdove dužine 20 do 30 cm. Cvjetovi su bijeli, a sastavljeni su od pet nejednakih lapova i pet latica. Cvatnja se odvija nakon listanja, u travnju i svibnju te traje do osam dana. Plod divljeg kestena je veliki tobolac promjera oko 6 cm. Obavijen je bodljikavom ovojnicom, a unutra se nalaze krupne, sjajne i čvrste sjemenke crvenosmeđe boje. Plodovi dozrijevaju u rujnu i listopadu.
Srodne biljke
Vrste
S vremenom je razvijeno nekoliko ukrasnih formi divljeg kestena, a najpoznatije od njih su:
- Albovariegata (vrsta s listovima koji imaju bijele pjege),
- Baumanii (vrsta koja ima pune, bijele cvjetove),
- Incisa (vrsta kod koje su rubovi listova dvostruko nazubljeni),
- Luteovariegata (vrsta s listovima koji imaju žute pjege),
- Pyramidalis (vrsta s piramidalnom krošnjom),
- Pendula (vrsta s jako povijenim granama)
- Umbraculifera (vrsta s okruglom i kompaktnom krošnjom).
Također postoji i crvenocvjetni kesten, kultivar nastao križanjem običnog divljeg kestena i američkog crvenog kestena. On je otporan na blagu sušu i niske temperature do -30 stupnjeva, ali sporo raste. Crvenocvjetni kesten se može razmnožavati sjemenom ili cijepljenjem na divlji kesten, a za uzgoj su pogodna plodna i duboka, dobro drenirana tla, te sunčani ili polusjenoviti položaji.
Valja spomenuti da je divlji kesten medonosna biljka pa pčele na površini od jednog hektara mogu skupiti više od 100 kg meda. Pčele skupe veću količinu nektara, a manje propolisa i peluda. Takav med se lako kristalizira i bezbojan je.
Sadnja
Kod odabira mjesta za sadnju divljeg kestena treba paziti na tri stvari, a to su prostor, količina svjetlosti i zaštićenost od vjetra. Za uzgoj divljeg kestena prednost se daje velikim površinama, budući da kesten ima snažan korijenov sustav i razvije dosta široku krošnju.
Divlji kesten je poprilično otporan i prilagodljiv pa može podnijeti hladnoću, sušu i sjenu, ali bolje će se razvijati ako je posađen na sunčanom mjestu. Prilikom sadnje treba paziti da udaljenost kestena od bilo kakvih građevina ili nekog drugog drveća iznosi barem pet metara.
Da tijekom uzgoja ne bi došlo do deformacije stabla, preporučuje se izabrati mirno mjesto koje je zaštićeno od jakih udaraca vjetra, a sadnja se obavlja u proljeće ili u jesen.
Dobri susjedi
Breza, Djetelina, Trava
Razmnožavanje
Za sadnju i uzgoj divljeg kestena pogodna su plodna, dobro drenirana i umjereno vlažna tla blago kisele ili neutralne pH reakcije. Razmnožava se sjemenom koje će, ako je posijano u proljeće, proklijati nakon tri do četiri tjedna. Razmnožavati se može i tako da se mlade biljke koje se ponekad mogu pojaviti pored stabala presade na željeno mjesto ili da se uzmu reznice.
Reznice se uzimaju u jesenskim mjesecima, onda kada su kora i drvo matičnog stabla dovoljno zreli. Grane s pet do sedam pupoljaka se režu na dužinu od 20 do 30 cm, a potom se stavljaju u kutije s pijeskom ili piljevinom kako bi se ukorijenile.
Za uzgoj iz sjemena biraju se zdravi i netaknuti plodovi, a prije sadnje treba obaviti stratifikaciju sjemena. Zreli plodovi kestena skupljaju se tijekom kasne jeseni i potapaju u toplu vodu. U vodi ostaju otprilike pet dana, ali vodu povremeno treba promijeniti. Ovo se radi kako bi se omekšala tvrda kora kestena i ubrzala klijavost. Tako pripremljeno sjeme sadi se na dubinu od desetak centimetara, a površina se prekriva suhim lišćem.
Za uzgoj iz reznica, iskopa se rupa u obliku kocke, dubine i širine oko 50 cm. Ako je to potrebno, prilikom sadnje se u jamu može dodati malo pijeska. S druge strane, ako je tlo potpuno pjeskovito, bilo bi dobro dodati nešto gline kako bi se spriječilo pretjerano isušivanje. Biljke nakon sadnje treba dobro zaliti, a preporučuje se dodati i nekakav potporanj kako ih bile zaštićene od utjecaja vjetra. Nakon što razviju dobar korijenski sustav, potporanj se može ukloniti. Kako bi se održala vlažnost tla i spriječila pojava korova, tlo oko sadnica kestena treba malčirati.
Uzgoj
Nakon obavljene sadnje divljeg kestena, kasnije nije potrebno obavljati nikakve posebne radnje što se tiče održavanja. Mlade biljke treba redovito zalijevati i paziti da je tlo dovoljno vlažno. Kasnije, kada se već dosta razviju, povremeno se po potrebi u zimskim mjesecima može obaviti orezivanje.
Zaštita od bolesti
Najčešći uzročnici bolesti divljeg kestena su bakterija Pseudomonas syringae pv. aesculi, kestenov moljac miner te gljivice Glomerella cingulata i Guingardia aesculi. Kod bolesti koje uzrokuju patogeni najčešći simptom je defolijacija, a kako bi se kesten zaštitio, koriste se kemijske i mehaničke mjere suzbijanja uzročnika bolesti.
Najznačajniji štetnik je kestenov moljac, a on uzrokuje kovrčanje i žućenje listova, defolijaciju, propadanje krošnje i debla te slabljenje i usporeni rast kestena.
Od bolesti se mogu pojaviti smeđa pjegavost, lisne pjege, praškaste plijesni, krvarenje kore divljeg kestena, trulež divljeg kestena, antraknoza, rak grana i bolest opečenih listova divljeg kestena.
Upotreba
Za razliku od plodova pitomog kestena, plodovi divljeg kestena nisu jestivi, ali se iz drugih razloga često skupljaju u jesenskim mjesecima kada padnu sa stabla. Jedan od tih razloga je taj što plodovi sadrže veliku količinu saponina escina. Escin ima povoljno djelovanje na stijenke vena i kapilara pa se preparati od divljeg kestena koriste za liječenje hemoroida, bolesnih i natečenih vena, kapilara te kod osjećaja težine i umora u nogama. U tu se svrhu koristi tinktura od divljeg kestena.
Divlji kesten ili preparati koji su od njega dobiveni ne uzimaju se oralno jer je on otrovan. Simptomi trovanja su proljev, povraćanje i jako širenje zjenica, a u težim slučajevima može doći do nesvjestice.
Povijest
Divlji kesten je porijeklom iz Indije i unutrašnjosti Azije, a s tih je područja stigao i u Europu. Tijekom 16. stoljeća se proširio Balkanskim poluotokom, a kasnije i srednjom i južnom Europom, gdje se uglavnom sadio kao ukrasno drveće. U Albaniji, Bugarskoj, Makedoniji i Grčkoj divlji kesten se smatra autohtonom vrstom.
Latinski naziv za rod Aesculus nastao je od riječi esca – hrana ili jelo, jer su se plodovi divljeg kestena koristili kao hrana za životinje. Naziv vrste hippocastanum nastao je od grčke riječi hippos – konj, jer su se plodovi navodno koristili za liječenje konja.
Njegov plod je nekada davno ima različitu primjenu. Koristio se za dobivanje škroba te za prehranu stoke i divljači u zimskim mjesecima. Njegova ljekovitost postaje prepoznata od 1896. godine kada je jedan francuski liječnik napravio djelotvornu tinkturu od divljeg kestena. U narodu je nekada vladalo praznovjerje da nošenje tri ploda divljeg kestena u džepu pomaže u liječenju raznih bolesti.
Foto: Ulrike Leone / Pixabay
Odgovori