Soja je jednogodišnja biljka koja izgledom podsjeća na mahune, a uzgaja se radi sjemenki i klica. Njezin korijen se sastoji od jakog i čvrstog glavnog korijena koji ima veliku apsorpcijsku moć. Korijen soje raste onoliko dugo koliko raste i gornji dio biljke. Na korijenu s vremenom nastaju kvržice na kojima se nalazi bakterija Bradyrhizobium japonicum koja živi u simbiozi sa sojom. Ova bakterija soju opskrbljuje potrebnim dušikom, a od biljke uzima potrebne šećere.
Sorte koje se koriste u komercijalni uzgoj soje imaju uspravnu i čvrstu stabljiku koja može biti duga od 80 do 120 cm. Listovi i stabljika mahune prekriveni su sitnim dlačicama žute, smeđe ili sivo-bijele boje. Boja listova varira od svijetlozelene do tamnozelene, a na jednoj biljci se obično nalazi 15 do 20 listova. Kad biljka postane zrela, listovi poprime žutu boju ili u potpunosti otpadnu.
Cvjetovi soje mogu biti bijeli, ljubičasti ili kombinacija te dvije boje. Skupljeni su u grozd s tri do pet listova. Plod je mahuna koja može biti okruglog, spljoštenog ili srpastog oblika. U njoj se najčešće nalazi do pet zrna zelene boje. Boja mahune za vrijeme zriobe varira od svijetložute do crne.
Sjetva soje
Soji najbolje odgovaraju bogata, plodna i dobro ocijeđena tla pH vrijednosti 7. Najbolje pretkulture za soju su šećerna repa i kukuruz, a ne odgovaraju joj suncokret ni uljana repica. Sadnja soje na istom zemljištu, moguća je tek nakon dvije do četiri godine.
Tlo se priprema za sjetvu tijekom ljetnih mjeseci i početkom jeseni. Osnovna obrada tla vrši se tako da se tlo ore na dubini od 25 do 30 cm. Teška glinasta ili srednje teška ilovasta tla koja su manje prozračna oru se duboko tijekom jesenskih mjeseci, a laganija se tla mogu orati plitko tijekom proljeća.
Prije sjetve je potrebno obaviti i dodatnu obradu tla koja se tijekom proljetnih mjeseci vrši tanjuračama, sjetvospremačicama ili drljačama. Sadnja soje obavlja se u vrijeme kada je tlo dovoljno toplo i kad prođe opasnost od mrazeva. Obično se sadi od svibnja do početka srpnja.
Sadnja soje obavlja se tako da se u 2,5 cm duboku rupu utisnu do tri sjemenke. Udaljenost bi trebala biti 10 cm, a razmak između redova do 50 cm.
U hladnijim područjima se sjemenke prvo siju u lonce ili plitice, u dobro pripremljen kompost. Kada niknu i ojačaju, mogu se presaditi vani.
Kod uzgoja klica obavezno se koriste sjemene koje nisu tretirane, oštećene ili pljesnive. Ostavljaju se namočene preko noći u hladnoj vodi, a ujutro se dobro isperu. Sjemenke se stavljaju na tanjurić na koji je stavljen vlažan papir i odlažu na tamno mjesto. Potrebno im je osigurati toplinu i povremeno provjeriti imaju li dovoljno vlažnosti. Klice bi nakon desetak dana trebale biti duge oko 5 cm i spremne za jelo.
Uzgoj soje
Biljka nije otporna na mraz pa za uspješan uzgoj soje treba osigurati toplinu. Proklijat će pri temperaturi od 7 do 10 stupnjeva, a optimalna temperatura za cvatnju je oko 18 stupnjeva.
Najbolja temperatura za uzgoj soje je od 20 do 25 stupnjeva, a može podnijeti temperature do čak 35 stupnjeva. Sve iznad toga moglo bi prekinuti rast. Nakon klijanja je potrebno prorijediti biljke i ostaviti onu koja izgleda najjača.
Soja od cvatnje pa do formiranja zrnja ima povećanu potrebu za hranjivim tvarima. U fazi cvatnje i formiranja mahuna potrebne su joj velike količine dušika i kalija, a kod formiranja zrna treba sumpor i fosfor.
Soja je biljka kratkog dana pa joj je tijekom dana potrebno od 10 do 13 sati mraka. Ako su dani duži, neće moći doći do generativne faze.
Tlo u koje je posađena mora biti vlažno pa je potrebno redovito ga zalijevati, osobito tijekom prve godine rasta biljke i u sušnim razdobljima. Za razliku od faze klijanja u kojoj treba i do 50 posto više vode od svoje mase, soja u razdoblju od nicanja do cvatnje može izdržati i kraću sušu, a da se to ne odrazi na urod.
Nakon nicanja nasada potrebno je obaviti prvu kultivaciju između redova, a druga se obavlja kada biljka naraste oko 30 cm.
Zaštita od bolesti
Soju mogu napasti crna pjegavost, bijela trulež i plamenjača.
Crna pjegavost uzrokuje pojavu malih smeđih pjega koje spojene čine veće mrlje nepravilnog oblika. Lišće u kasnijim fazama dobije smeđu ili žutu boju i otpadne prije vremena. Bolest se javlja u sezonama s čestim padalinama.
Bijela trulež može zaraziti sve nadzemne dijelove biljke, a uzrokuje omekšavanje tkiva stabljike i vodi do toga da biljka na kraju uvene.
Plamenjača se na prvim mladim listovima javlja početkom lipnja i putem konidija se širi na ostatak lišća. Može zahvatiti i mahune i sjeme. Na njima se onda formira bjeličasta prevlaka. Ako se takvo zaraženo sjeme posadi, dobiju se zaražene biljke koje zaostaju u razvoju.
Žetva soje
Žetva soje obavlja se kombajnom koji treba podesiti tako da se žetva obavi s najmanjim mogućim gubicima. Optimalna vlažnost zrna soje spremnog za žetvu iznosi od 14 do 16 %, a kod vlažnosti iznad 20% treba smanjiti kapacitet kombajna.
Kombajn se ne smije kretati brzinom većom od 5 km/sat, a brzina okretaja treba biti podešena tako da prilikom udara o biljku ne uzrokuje osipanje zrnja.
Prinosi soje najčešće iznose 2,5 do 3,5 tona po hektaru, a na plodnim tlima i uz pravilnu tehniku mogu biti veći od 4 tone zrna po hektaru.
Skladištenje soje
Posebnu pozornost kod skladištenja soje treba obratiti na sprječavanje oštećenja koja mogu nastati zbog vlage ili kemijskih promjena u zrnima. Vanjski faktori koji utječu na kvalitetu sjemena su temperatura i relativna vlažnost zraka. Prevelika vlažnost zraka može dovesti do razvoja gljivica, a posebno treba paziti na održavanje optimalne temperature i količine vode u sjemenu soje.
Soja u kuhinji
U kuhinji se uglavnom koriste klice ili zelene sjemenke soje. Od njih se mogu pripremati razne salate, a prije jela ih treba dobro oprati i odstraniti ljuske. Ljuska se uklanja tako da se zrna soje na nekoliko minuta potope u kipuću vodu. Nakon hlađenja se oljušte i dalje se pripremaju kuhanjem.
Zrna soje kuhaju se 15 minuta i mogu se poslužiti kao prilog ili glavno jelo. Suhe sjemenke prije kuhanja treba namočiti i kuhati 2-3 minute, a nakon toga ih ostaviti da odstoje u vodi oko sat vremena.
Soja se koristi i za izradu ulja, a možemo je pronaći i u sladoledima, margarinima, ali i u raznim sapunima i bojama. Koristi se i za izradu biljnog mlijeka te kao zamjena za meso. Biljno mlijeko od soje dobiva se iz zgnječenih sjemenki, a fermentacijom se dobije tofu koji se u vegetarijanskoj ili veganskoj prehrani koristi kao zamjena za sir.
Ljekovita svojstva soje
Soja je bogata proteinima, vlaknima i mineralima od kojih su najviše zastupljeni kalij i željezo. Od vitamina se posebno ističu vitamin E i B. Ovo povrće je učinkovito kod problema s probavom, a pomaže i smanjenju štetnog kolesterola i regulaciji šećera u krvi.
Otkriveno je da soja sadrži sastojke koji mogu ublažiti simptome menopauze poput nesanice, valova vrućine i promjena raspoloženja.
Soja je dobar izvor zdravih masnoća i proteina, a možete je slobodno konzumirati bez straha od ugrožavanja linije jer je riječ o niskokaloričnoj namirnici. Ima neutralan okus pa se može pripremati na razne načine.
Povijest
Soja potječe iz Azije u kojoj je samonikla biljka. Uzgoj soje datira još iz vremena vladavine kineskog cara Shen Nunga. U Europi se prvi put pojavila u 17. stoljeću, zahvaljujući nizozemskom liječniku Englebergu Kaempferu koji je tada bio smješten u Japanu. Soja se u 19. stoljeću smatrala luksuzom u Velikoj Britaniji.
Danas je poznata kao jedna od najhranjivijih vrsta povrća na svijetu. Njezina zrna su veliki izvor bjelančevina i koriste se za izradu jestivog ulja. Također se koriste u industrijske svrhe i za prehranu stoke. Lecitin izdvojen iz sojinog ulja koristi se u farmaceutskoj, tekstilnoj, kemijskoj, konditorskoj i pekarskoj industriji.
Foto: Julio César García / Pixabay
Odgovori