Uljana repica je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača. Ima srednje razvijen vretenasti korijen koji raste plitko u tlu i uspravnu, zeljastu stabljiku. Stabljika ima zelenu boju koja lagano baca na plavu, dlakava je i razgranata.
Može narasti do 1,5 mu visinu, a na njoj se nalaze listovi i cvijet. Donji listovi imaju plojku i peteljku, dok gornji imaju samo plojku koja je obrasla oko stabljike i prekrivena je dlačicama.
Cvijet je karakteristično žute boje i iz njega raste komuška veličine 5 – 10 cm. Komuška je ujedno i plod ove biljke, a sadrži sitno, okruglo sjeme tamnoplave boje.
Sjeme uljane repice sadrži oko 40% ulja i 20% bjelančevina pa se uljana repica najviše sadi za proizvodnju ulja i biodizela.
Sadnja uljane repice
Sadnja uljane repice obavlja se dosta rano pa je kao pretkulturu najbolje saditi rani krumpir, grašak, strne žitarice i krmne kulture. Sadnja se obavlja u plodoredu, jer biljku tako najjednostavnije možemo obraniti od bolesti i štetnika.
Uljanoj repici najbolje odgovaraju slabo kisela, neutralna ili tla, bogata kalcijem i s dobrim vodenim i zračnim svojstvima.
Nakon branja pretkultura, tlo se ore na dubinu od 10 centimetara, a zatim i drlja kako bi se usitnilo i pritom očuvala voda u njemu jer će korijen uljane repice rasti plitko u zemlji. Dva tjedna prije sjetve uljane repice, postupak se ponavlja još jedan put.
U srednje plodna dodaje se od 130 do 150 kilograma kalija, oko 120 kilograma dušika i 80 do 100 kilograma fosfora po hektaru. Prva polovica fosfora i kalija te 20 posto od količine dušičnih gnojiva dodaju se u oranju prije sjetve, a druga polovica kalija i fosfora dodaje se u pripremi tla za sjetvu. Ostalo se dodaje kasnije u prihrani.
Sadnja uljane repice najčešće se obavlja pneumatskim sijačicama krajem kolovoza i početkom rujna. Razmak prilikom sadnje treba biti 20 do 25 centimetara, a sjeme se sadi na dubinu od 1 do 2 centimetra. Na jedan hektar dolazi 8 kilograma sjemena.
Za uspješan uzgoj uljane repice, potrebno joj je osigurati puno vode. Najviše vlažnosti traži u fazi intenzivnog rasta. Kasnije joj ne smetaju suše jer dobro koristi akumuliranu vodu iz tla dobivenu tijekom jesenskih i zimskih kiša.
Uzgoj uljane repice
Kultivacija nasada uljane repice nemoguća je jer korijen raste vrlo plitko, a s obzirom na to da biljka jako brzo izraste i sasvim pokrije tlo, korov se ne može razvijati.
Prihrana je jedino što je potrebno dodati. Dodaje se samo jednom, krajem veljače ili početkom ožujka.
Zaštita od bolesti
Uzgoj uljane repice najčešće ugrožavaju siva trulež stabljike i vrata, plamenjača, bijela trulež, tamno smeđa pjegavost.
Siva trulež stabljike i vrata dovodi do truljenja korijena i pojave smeđih krugova na listovima.
Plamenjača se javlja u obliku uglastih pjega koje s vremenom potamne. Lišće se krene kovrčati, a na kraju se potpuno suši i otpada.
Bijela trulež uzrokuje žućenje listova i prijevremeno sušenje biljke, a na kraju i ugibanje. Tamno smeđa pjegavost također uzrokuje sušenje napadnutih dijelova. Uglavnom se prenosi sjemenom, a ako se javi u proljeće, može izazvati veliku štetu.
Nametnici koji napadaju uljanu repicu su repičina osa listarica, crvenoglavi repičin buhač, repičina pupa komušarica i repičin sjajnik.
Repičina osa listarica napada nasade u jesen, kad se biljka tek krene razvijati, a suzbija se odmah nakon što se primijeti najezda. Ovaj nametnik je žutonarančaste boje s prozirnim, žutim krilima. Larve koje se mogu vidjeti po nasadima su sivozelene boje i veličine oko 2 centimetra.
Crvenoglavi repičin buhač napada usjeve u vrijeme nicanja, a hrani se mladim lišćem biljke. Prepoznatljiv je po sjajnoj crvenkastoj glavi i zelenkastom tijelu.
Repičina pupa komušarica hrani se pupovima i cvjetovima uljane repice, a najčešće ugrize komuške u koje ubacuje svoja jajašca. Ličinke koje se izlegu iz jajašca uzrokuju deformaciju biljke.
Repičin sjajnik je nametnik koji napada nasade u proljeće, kada poraste temperatura zraka i biljka krene stvarati pupoljke i cvjetati. Uništava mlade pupoljke preko kojih se onda uvlači u biljku i hrani se njezinom unutrašnjosti.
Žetva uljane repice
Uljana repica dozrijeva dugo i nejednolično pa to otežava žetvu. Žetva počinje nakon što se osuši lišće, a stabljika promijeni boju u žučkastu. Komuške tada poprime žutosmeđu boju i pucaju. Kako bi se izbjegli gubici, odnosno prekinula vegetacija i izjednačila zrioba, desetak dana prije žetve provodi se desikacija totalnim herbicidima.
Prinos uljane repice po jednom hektaru iznosi 2-3 tone, a dobrom agrotehnikom moguće je povećati prinos na 3-4 tone.
Skladištenje uljane repice
Sjeme uljane repice se prije skladištenja mora dobro očistiti od svih primjesa i posušiti kako bi sadržavalo manje od 8 posto vode. Kasnije se čuva u suhim skladištima u kojima vlaga nije visoka i koja je moguće provjetravati.
Uljana repica u kuhinji
Ulje uljane repice može se koristiti za prženje, a njegova najveća prednost je to što se njegovim zagrijavanjem ne stvaraju loše transmasti. Može se koristiti i za pripremu umaka i začinjavanje salata.
Ljekovita svojstva uljane repice
Uljana repica sadrži veliki udio omega-3 i omega-6 masnih kiselina i to u omjeru 1:3. Ulje uljane repice smanjuje rizik od srčanih bolesti i poboljšava zdravlje srca Odlično je i za zdravlje kose jer obnavlja oštećene vlasi, hidratizira kosu i potiče njezin rast. Dobro je u borbi protiv suhog vlasišta koje može biti uzročnik peruti.
Odlično je i za kožu jer sadrži vitamin E koji utječe na stvaranje kolagena zaduženog za ljepotu, elastičnost i čvrstoću kože. Za njegu kože može se koristiti samo ulje prerađeno za kozmetičke svrhe, jer obično ulje može začepiti pore.
Povijest
Uzgoj uljane repice započeo je prije više od 8.000 godina. Stari Grci i Rimljani su je njezino ulje koristili za osvjetljavanje.
Uljana repica se najviše uzgaja u Europskoj uniji, Kanadi, Kini, Indiji i SAD-u. Važna je za proizvodnju biodizela jer se od jednog hektara uljane repice može dobiti 400 litara tog goriva. Osim za biodizel, u industriji se koristi i za dobivanje boja, lakova i električnih ulja.
Ulje uljane repice ranije je sadržavalo 50 posto kiseline koja nije imala nikakvih hranjivih vrijednosti pa se isključivo koristilo u industriji kao mazivo. Kasnijom selekcijom se dobila sorta koja je sadržavala jako male količine te kiseline, pa se uljana repica mogla početi upotrebljavati i u prehrani.
Uljana repica je nakon soje i palme uljarice treća najčešća biljka od koje se proizvodi biljno ulje, a ujedno je i drugi najveći biljni izvor proteina, iza soje. U ratarstvu se koristi za zelenu gnojidbu, a često se uzgaja i kao krmno bilje za prehranu stoke.
Ova biljka je medonosa i pčele s jednog hektar mogu skupiti pelud za oko 200 kilograma meda. Dobiveni med je svijetložute boje i sadrži više grožđanog nego voćnog šećera pa jako brzo kristalizira.
Iako su Slavonija i sjeverozapadni dio Hrvatske osobito pogodni za uzgoj uljanje repice, ona se kod nas uzgaja na površini od samo 15-ak tisuća hektara.
Foto: krystianwin / Pixabay
Odgovori