Mrkva je svima dobro poznato korjenasto povrće. Dolazi iz porodice štitarki, kojoj pripada i komorač, celer, peršin, korijander, pastrnjak, kopar, kumin i slično grmoliko povrće. Kod nas se mrkva u narodu naziva još i žuta repa, mrkvač, merlin ili koren.
Današnja mrkva nastala je iz divlje mrkve, koja ima žilavi, bijeli korijen i grubu, dlakavu i visoku stabljiku. Korijen divlje mrkve također je jestiv, ali samo u prvoj godini, jer kasnije postaje drvenast i pretvrd za konzumaciju. Kod nas raste nekoliko vrsta divljih mrkvi, uglavnom na livadama, u šumama i uz obale rijeka.
To je zeljasta dvogodišnja biljka, karakterističnog narančastog korijena, mekše strukture i, kada je posve zrela, slatkastog okusa. Korijen raste pod zemljom, a iznad zemlje raste zeleni grm, sitnijeg lišća.
Sadnja mrkve
Mrkva se može saditi na zemljištima gdje su prije toga rasle kulture koje su se gnojile stajskim gnojem, kao što su krumpir, paprika, kupus ili grašak. Prije sijanja, pogotovo ako će se ono raditi zimi, treba napraviti niske ili poluvisoke gredice. One moraju biti i rahle, kako bi se korijen mrkve mogao lijepo razviti. Zemlji se zato dodaje treset i pijesak, te po potrebi i stajski gnoj.
Mrkvu je najbolje saditi početkom ožujka, sve do polovice svibnja, ovisno o sorti i klimi u kojoj se sadi. Što je sjetva ranija, to će korijen imati više karotena i šećera. Veći nasadi siju se sijačicama, u redove ili dvostruke trake. Među redovima mora biti do 40 cm razmaka. Sjeme se postavlja na dubinu od 1 ili 1.5 cm, na razmake od 5 do 8 cm.
Tlo
Tlo za uzgoj mrkve obavezno mora biti rahlo, mrvičaste strukture, jer teška, glinovita tla uzrokuju deformaciju ploda. Najbolja za uzgoj su aluvijalna i pjeskovita tla, duboko orana. Na njima moraju biti primijenjeni herbicidi kako bi se spriječio rast korova. Kiselost tla mora biti od 5.5. do 6.5 pH vrijednosti.
Temperatura
Mrkva nema velike zahtjeve s obzirom na toplinu. Niče i na vrlo niskoj temperaturi, od 3 do 5°C, iako joj tada treba više vremena za to. Tek nikle biljke otporne su na hladnoću i mogu izdržati temperature do -5°C, bez da zadobiju ikakva oštećenja. Najbolja temperatura za vegetaciju joj je oko 18°C. Može podnijeti i temperature više od 30°C, ali tada će joj se rast korijena usporiti i vjerojatno će na kraju ostati tanak.
Voda
Budući da mrkva ima jak korijen, može izvlačiti vodu i iz dubljih slojeva zemlje. Ipak, ako je uzgajamo za veće potrebe, mora se i navodnjavati. Najviše zahtjeva za vodom ima za vrijeme nicanja, dok joj se ne razvije do 6 listova te kasnije, kada joj se intenzivno razvija korijen. Ako tada nema dovoljno vode, korijen će ostati kratak, nepravilan i žilav.
Gnojidba
Ako želimo povećati prinos nasada, mrkvu je potrebno i gnojiti. Gnojenje će povećati razinu karotena, željeza, vitamina i šećera u korijenu. Zbog toga mrkvi trebaju dušična, kalijeva i fosforna gnojiva. Također, ako uzgajamo mrkvu na kiselijim tlima, treba im dodati i vapna, oko 3 tone po hektaru.
Većina gnojiva dodaje se za vrijeme pripreme tla prije sjetve, a ostalo služi kao prihrana. Količina koja se dodaje ovisi o kemijskom sastavu i teksturi tla.
Odražavanje nasada
Nasadi mrkve održavaju se plitkom kultivacijom, jer to je način na koji se tlo rahli za vrijeme rasta biljke. Kada biljke dobiju dva prava lista, nasadi se moraju i prorijediti. Potrebno je i redovito zalijevanje, ali i ono mora biti oprezno, jer ako mrkvi dajemo previše vode, smanjit će joj se razina šećera u korijenu.
Zaštita od bolesti
Mrkvu znaju napadati razne mušice i moljci, pa je dobro između redova posijati i luk ili poriluk, čiji će miris odbiti ove nametnike. Mrkvinu muhu, još jednog čestog nametnika, na isti će način odbiti nanošenje praha od morske trave ili čađe u zemlju. Odbit će je i sađenje aromatičnog bilja, poput korijandera, ružmarina ili kopra u nasade mrkve.
Ličinke mrkvine muhe, koje nanose veliku štetu jer buše njen korijen, još su jedan veliki problem kod uzgoja. Nasadi se štite podizanjem barijere od fine mreže iznad usjeva. Ako se neka biljka i zarazi, treba se odmah izvaditi i uništiti. Kasnija sjetva može spriječiti zarazu jer muhe polažu jajašca u svibnju.
Berba mrkve
Prije vađenja mrkva, pogotovo ako se radi o velikim nasadima, potrebno je pokositi njeno lišće i odstraniti ga sa zemlje. Nakon toga, korijenje se vadi vadilicama baš za ovu namjenu. Odmah se i čisti od zemlje i priprema za skladištenje.
Ako sadite mrkvu samo za vlastite potrebe, onda je možete ručno vaditi iz zemlje, čupanjem korijena zajedno s lišćem ili opreznim otkopavanjem, kako ne biste uništili korijen.
Skladištenje mrkve
Neposredno nakon vađenja mrkve dobro je ostaviti je na zemlji dan ili dva kako bi se posušila. Time se učvršćuje njena koža i nakon toga je manje podložna kvarenju. Mrkva se, nakon što se očisti od lišća i zemlje, skladišti na temperaturu od 1°C.
Kasne mrkve mogu se preko zime ostaviti u tlu i tako “skladištiti”. Ipak, treba paziti da temperatura tada ne pada ispod -5°C jer će ih mraz oštetiti. Kako se to ne bi dogodilo, zemlja se može zaštititi s debelim slojem uvelog lišća ili suhe slame.
Ljekovita svojstva mrkve
Mrkva je prije svega bogata beta karotenom, što dokazuje i njena narančasta boja. U sebi sadrži i mnogo vitamina C, E, K i skupine vitamina B, što uključuje i folnu kiselinu. Sadrži i jako puno minerala, među kojima su glavni fosfor, kalij, mangan i molibden te antioksidanse karotenoide, antocijanine i hidroksinamičnu kiselinu.
Beta karoten iz mrkve dobio je ime upravo po njoj, budući da ga u ovom povrću ima najviše. Poznat je po tome što čuva organizam od infekcija, ali i raka, te jača imunitet. Poznato je i da čuva vid, pogotovo kod djece te smanjuje rizik od razvitka glaukoma. Budući da oboljeli od raka imaju smanjenu dozu beta karotena u organizmu, preporučuje im se redovito jesti upravo mrkvu.
Vlakna iz mrkve smanjuju kolesterol u krvi i tako štite kardiovaskularni sustav od oboljenja. Mrkva se preporučuje u ljudima koji pate od proljeva, a dojenčadi se daje i da zaustavi povraćanje. Također liječi i dječje gliste.
Mrkva liječi i slabokrvnost, te bolesti uzrokovane manjkom vitamina, kao što je skorbut ili rahitis. Sok od mrkve djeluje kao diuretik, a mrkva s medom odlično liječi upale grla.
Preparati od mrkve mogu se primjenjivati i na koži, jer odlično ublažavaju opekotine, čireve, liječe rane, ekceme i gnojna mjesta. Njome se liječe i afte.
Mrkva u kulinarstvu
Mrkva u kulinarstvu ima široku primjenu. Nema načina na koji se ne može skuhati, a odlična je i sirova. Sirova mrkva najčešće je dio salata ili se jede sama kao grickalica. Pečena može biti dio priloga uz razna mesa ili ribe. Kuha se sama, na pari ili u vodi, ili dodaje kao dio variva, gulaša, juha, đuveča, umaka, temeljaca, složenaca… Gotovo da nema ujuška u koji ne ide i mrkva.
Sirova mrkva može se dodavati u smoothije ili sokove. U bilo kojoj kombinaciji bit će jako zdravi napitak.
Budući da je slatka, odlična je i za kolače. Poznat je kolač od mrkve, ali od nje se mogu raditi i razne druge slastice. Dodaje se i u džemove ili u slastice od orašastog voća.
Zanimljivosti o mrkvi
Mrkva je izvrstan izvor mnogih vitamina i minerala, zbog čega se toliko i konzumira. U našoj tradicionalnoj kuhinji, malo je jela koja ne sadrže mrkvu, a isto vrijedi i za mnogo stranih kuhinja diljem svijeta, a pogotovo Europe.
Mrkva se prvi put spominje u dokumentima iz stare Grčke, napisanima prije više od 2500 godina. Tada se najviše koristilo njeno sjemenje, koje ima stimulativno djelovanje. Kao povrće, počela se uzgajati prije tisuću godina, na područjima današnjeg Bliskog Istoka. Mrkva je tada imala samo ljubičasti korijen, dok se ona žutog i narančastog korijena, pojavila u vrijeme stare Grčke.
I ljubičasta i žuta mrkva tada se koristila uglavnom kao lijek te se kao takva proširila cijelim Mediteranom. Žuta, odnosno narančasta mrkva, danas se najviše uzgaja, pogotovo u Europi, dok je ona ljubičasta i dalje vrlo popularna u Aziji i sjevernoj Africi. Zanimljivo je da je mrkva prvo povrće koje je ikada konzervirano, i to u 19. Stoljeću. Danas poznajemo oko 60 vrsta mrkvi od kojih je najpoznatija ona narančasta.
Foto: katerinavulcova / Pixabay
Odgovori