Komorač (lat. Foeniculum vulgare Mill.) je aromatična začinska biljka koja pripada porodici štitarki (Apiaceae). Raste samoniklo, a može se i uzgajati.
Ima snažan, dubok i razgranat korijen iz kojeg raste stabljika koja može biti visoka do 150 cm. Stabljika je glatka, okrugla i modrozelene boje, a u gornjem je dijelu razgranata. Komorač ima višestruko peraste listove, sastavljene od sitnih, nitastih listova. Na vrhu stabljike nalaze se žutozeleni cvjetovi koji su skupljeni u štitaste cvatove.
Komorač na području Hrvatske samoniklo raste duž cijele obale i po otocima. Raste i u kontinentalnim dijelovima, uz ograde, puteve i po poljima, a često se uzgaja i u vrtovima. U kontinentalnom području komorač se uzgaja kao jesenska, a rjeđe kao proljetna kultura.
Srodne biljke
Vrste
Postoje tri vrste komorača:
- Foeniculum vulgare ili divlji komorač
- Foeniculum vulgare var. dulce (začinski komorač)
- Foeniculum vulgare var. azoricum (uzgaja se kao povrće, izgledom podsjeća na kopar).
Sadnja
Komorač se može uzgajati kao jednogodišnja, dvogodišnja ili višegodišnja kultura, a uzgoj je sličan uzgoju peršina ili mrkve.
U kontinentalnom području komorač se uzgaja kao jesenska kultura – sadnja se obavlja u lipnju, a berba u listopadu ili studenom. U priobalju i područjima s toplijom klimom, prednost se daje jesenskom i zimskom uzgoju. U tom se slučaju komorač sije u kolovozu, a bere tijekom cijele zime.
Za uzgoj komorača pogodna su plodna i rahla zemljišta bogata organskim gnojivima, a razmnožavati se može direktnom sjetvom sjemena ili presadnicama. Sjeme komorača zadržava klijavost četiri do pet godina, ali zbog visokog sadržaja eteričnih ulja sporo klija. Da bi se ubrzalo klijanje, sjeme prije sjetve treba potopiti dva dana u vodu sobne temperature.
Sjeme se može sijati direktno u tlo ili se mogu proizvesti presadnice. Uzgoj iz presadnica je sigurnija opcija jer sjeme komorača neujednačeno niče.
Razmnožavanje
Za proizvodnju presadnica komorača potrebno je 30 do 40 dana, a sadnja, odnosno sjetva, obavlja se na međuredni razmak od 50 cm, a razmak među biljkama treba iznositi 6 do 8 cm.
Nakon što posijane biljke niknu i razviju se, potrebno ih je prorijediti tako da od biljke do biljke postoji 15 – 20 cm razmaka. Presadnice se sade na stalno mjesto nakon što se dobro razviju i dosegnu visinu od 15-ak cm.
Da bi rastao brzo i ujednačeno, komorač treba tlo koje je dobro obrađeno i koje sadrži dosta vlage. U jesen obavezno treba odraditi duboko oranje kako bi se proljetna priprema tla mogla obaviti sa što manje rada sa strojevima, tako da se sačuva vlaga koja se skupila tijekom zimskih mjeseci.
Kod sadnje presadnica, lišće mladih biljaka treba skratiti kao kod sadnje celera. Razmak među redovima treba biti 50, a među biljkama 15 – 20 cm.
Uzgoj
Komorač ne podnosi uzgoj u monokulturi pa se na istoj površini može saditi tek nakon 3 – 4 godine. Dobre pretkulture za komorač su gnojene okopavine i strne žitarice, a kulture iz porodice Apiaceae nisu pogodni predusjevi za uzgoj komorača zbog dominantnih korovnih vrsta i zajedničkih patogena.
Optimalna temperatura za klijanje komorača je 20 °C, dok je minimalna temperatura pri kojoj komorač može klijati 2 – 5 °C. Starije biljke mogu podnijeti temperature do -4 °C, a optimalne temperature za vegetativni rast komorača su 16 – 18 °C.
Za uzgoj komorača važna je dobra opskrbljenost vodom, a zalijevanje je osobito važno u ljetnim mjesecima. Uz navodnjavanje, komorač za vrijeme vegetacije treba redovito okopavati, gnojiti, malčirati tlo oko biljaka i prorjeđivati ih ako je sjetva bila pregusta. Okopavanje i malčiranje je posebno važno jer komorač ne podnosi nedostatak vlage niti pokoricu, a prorjeđivanje treba obavljati zato što biljke u pregustom nasadu znaju razviti plosnate glavice umjesto okruglih.
Kako bi se ostvario veći prinos, komorač treba pravilno pognojiti. U prvoj godini uzgoja u tlo se tijekom jesenskog oranja unosi 40 – 60 kg/ha kalijevih gnojiva i 80 – 100 kg/ha fosfornih gnojiva. Kako bi se osigurao dobar početni rast biljaka, kod proljetne pripreme tla unosi se do 30 kg/ha dušičnih gnojiva.
Dušična gnojiva u većim količinama mogu štetno djelovati na komorač (manje plodova i lošija kvaliteta eteričnog ulja) pa ne treba unositi više od preporučenih količina.
U sljedećim godinama uzgoja komorač se u jesen gnoji kalijevim gnojivima u količini od 30 – 40 kg/ha i fosfornim gnojivima u količini od 60 – 80 kg/ha.
Ako mu se osigura dovoljno sunca, komorač se može uzgajati i u teglama i žardinjerama na balkonima ili terasama. Sadi se po jedna biljka u tegle promjera 20 cm. Posudu s komoračem ne bi trebalo držati blizu kopra jer se mogu lako križati pa će se aroma obje biljke pokvariti.
Zaštita
Kod komorača se mogu pojaviti plamenjača, pepelnica, hrđa te pjegavost lista i stabljike. Od štetnika se mogu pojaviti lisne uši i štitasti moljac, koji mogu uzrokovati ozbiljnije štete na usjevima. Za suzbijanje ovih štetnika preporučuju se proizvodi na bazi tiakloprida.
Berba i skladištenje
Prinos komorača može biti od 20 – 30 t/ha, a berba se najčešće obavlja u drugoj polovici rujna ili tijekom listopada. Komorač se bere kada dostigne tehnološku zriobu, i to tako da se biljka reže u zoni korjenova vrata. Nakon toga se skidaju dva vanjska lista s lisnim rukavcem, a ostatak listova prikrati se na dužinu od oko 5 cm. Ostavljaju se samo najmlađi listovi.
Glavice komorača mogu se tijekom zime čuvati u podrumima, u kutijama s vlažnim pijeskom, a u proljeće se mogu opet posaditi na otvoreno.
Ako se želi sačuvati svježe i zeleno mlado lišće, komorač se u hladnjačama u kojima temperatura iznosi 0 – 2 °C, a relativna vlažnost zraka 97% može čuvati dva do tri tjedna. Bez lišća ga u istim uvjetima možemo sačuvati do 8 tjedana.
Listovi komorača mogu se brati tijekom cijele godine.
Upotreba
Biljka komorač ima ugodan miris koji potječe od eteričnih ulja, a najveća količina nalazi se u sjemenkama. Sjemenke komorača sadrže do 6% eteričnog ulja, a njegovi glavni sastojci su anetol (od 50 – 80%), estragol i limonen.
Osim eteričnog ulja, plodovi komorača sadrže i nešto bjelančevina, biljnog ulja i ugljikohidrata. U 100 g listova komorača nalazi se 50 – 120 mg vitamina C te oko 7 mg karotena, a komorač obiluje i mineralima poput kalija, fosfora, kalcija, magnezija i željeza.
Ljekovitost
S ljekovitošću komorača bili su upoznati još stari Egipćani, Grci i Rimljani. U ljekovite svrhe koriste se svi dijelovi komorača. Korijen se vadi u ožujku i travnju, a biljka i plod koriste se svježi ili se suše sve do sazrijevanja ploda u rujnu.
Komorač je izuzetno hranjiva i vrijedna namirnica jer osim gore spomenutih minerala sadrži i vitamine A, C, D, E, K i vitamine skupine B.
S obzirom na to da je odličan izvor vitamina C, pomaže održati kožu zdravom i snažnom te je štiti od štetnog sunčevog utjecaja i ostalih vanjskih zagađenja.
Kalij u komoraču poboljšava kognitivne sposobnosti i funkciju mozga, a konzumacijom ove biljke možete sačuvati zdravlje očiju i smanjiti mogućnost nastanka žute pjege.
Komorač ima antiseptičko, antireumatsko i diuretičko djelovanje pa se u narodnoj medicini koristi kod:
- reumatskih bolova
- grčeva, nadutosti i probavnih tegoba
- slabog apetita
- slabe funkcije bubrega
- bolesti živčanog sustava
- anemije
- viška vode u organizmu
- oslabljenog imuniteta
Sadrži i fitoestrogen pa pomaže u regulaciji menstruacijskog ciklusa, pridonosi plodnosti i ublažava simptome predmenstrualnog sindroma.
Sjemenke, listovi i korijen komorača koriste se za pripremu čaja. Čaj od komorača jača imunološki sustav, a travari i primalje koriste kao tonik za zaštitu ženskog reproduktivnog sustava. U narodnoj medicini se čaj od komorača koristi za ublažavanje menstrualnih grčeva, simptoma PMS-a i simptoma menopauze poput vaginalne suhoće i svrbeža, valunga, nesanice i smanjenog libida.
Kod iritacije, upale ili umornih očiju, može se koristiti čaj od komorača kao oblog.
Srodnik je s celerom, mrkvom i peršinom, što je bitna informacija za sve one koji su alergični na spomenuto povrće
Komorač u kuhinji
Komorač ima sladak okus, a cijela biljka širi karakterističan začinski miris. U kulinarstvu se koristi kao začin i prilog jelima kojima dodatno obogaćuje okus. Možemo ga kombinirati i s drugim začinima, poput anisa ili korijandera, a dosta je zastupljen u francuskoj i talijanskoj kuhinji.
Mladi listovi komorača dodaju se umacima, salatama i varivima. Listovi i lisni rukavci komorača mogu se narezati na tanke ploške i poslužiti kao salata, a jedu se i svježi za poticanje apetita prije obroka.
Komorač se može posluživati i kao prilog jelu tako da se kuha ili pirja te se začini uljem i maslacem. Sitno nasjeckan može se dodavati i sirevima i namazima.
Plodovi komorača dodaju se u kruh i peciva te kod pripreme mesnih i ribljih jela, a zajedno s listovima koriste se i za pripremu travarica.
Povijest
Komorač je porijeklom sa Sredozemlja i na tom se području od davnina koristi kao ljekovita i začinska biljka. U starim egipatskim zapisima spominje se po nazivom “šamari hout”, a koristio se i u staroj kineskoj medicini. Kinezi su ga koristili za liječenje očiju, debelog crijeva i slabog želuca.
Grčki i rimski ratnici koristili su komorač kako bi sačuvali snagu i zdravlje, a Rimljanke su ga obožavale zbog diuretskih svojstava i otapanja masnog tkiva s trbuha.
U narodu je poznat i pod nazivima koromač, slatki aniš, morač, janež slatki kopar i divlja mirođija.
Osim u kulinarstvu i narodnoj medicini, komorač se koristi i u kozmetičkoj industriji (kao dodatak kremama, losionima, parfemima, vodicama za ispiranje usta, zubnim pastama i sapunima) te u farmaceutskoj industriji, kako bi prikrio neugodan okus lijekova. Također se dodaje i kao aroma cigaretama.
Foto: Cimabue / Pixabay
Odgovori