Pelargonija (lat. Pelargonium Peltatum) potječe iz Južne Afrike i pripada porodici Geraniaceae. Rod pelargonija sastoji se od oko 240 vrsta koje isključivo potječu iz Južne Afrike.
Poznata je i pod drugim imenima: muškatla, điran, čoketa, žeravak itd. Zahvaljujući obilnoj cvatnji postala je vodeća cvjetnica koja se uzgaja u cvjetnim posudama na balkonima, terasama i u kućnim vrtovima.
Novije vrste nastale su višestrukim križanjem kako bi se dobio što veći izbor za kupce, ali i postigla što veća otpornost na klimatske promjene, kao i na bolesti i štetnike. Višestruka križanja dovela su velike raznolikosti unutar roda pa nije moguće točno definirati morfološke karakteristike ove biljke jer se razlikuju od vrste do vrste.
Vrste pelargonije
Pelargonium zonale (uspravna pelargonija) – ima poludrvenastu i razgranatu stabljiku visine oko 60 cm. Stabljika je pokrivena gustim, a mladi izbojci i listovi sitnim dlačicama. Listovi po sredini ili po rubu imaju okruglu zagasito zelenu pjegu. Cvijet je zbijen u štitastom cvatu, a cijela biljka ima svojstven miris. Cvjeta u svim nijansama crvene boje.
Pelargonium peltatum (viseća pelargonija) – dijeli se na pelargonije s jednostrukim i pelargonije s duplim cvjetovima. Prve su bujnog rasta i mogu narasti do 150 cm, a druge su manje bujne i rastu do 60 cm.
Pelargonium calliope (poluviseća pelargonija) – hibrid dobiven križanjem uspravnih pelargonija s visećim, a karakteristična je po izrazito krupnim listovima koji mogu biti i do 25 cm promjera. List i cvijet su nalik lišću i cvijeću kod uspravne pelargonije, a razlika je u tome što kod poluviseće pelargonije nakon cvatnje iz drške cvjetne stapke raste nova drška na kojoj se razvijaju cvjetne stapke s cvjetovima.
Pelargonium grandiflorum (engleska pelargonija) – hibridi koji se danas uglavnom proizvode u Nizozemskoj i Njemačkoj. Imaju drvenastu stabljiku s najčešće jednim ili dva izbojka te velike listove svijetlozelene boje i nazubljenog ruba. Cvjetovi mogu biti promjera do 5 cm, a cvjetaju u gustim štitcima. Cvjetaju od sredine travnja do kasne jeseni.
Mirisna pelargonija – dobro uspijeva u cvjetnim posudama na vanjskim i unutarnjim prostorima. Osim raskošnim cvijetom, odlikuje se bogatim, aromatičnim mirisom. Višegodišnje su biljke i pogodne su za uzgoj u hladnijim područjima.
Pelargonije dekorativnih listova – dijele se na dvobojne i trobojne kultivare. Dvobojni dolaze u kombinaciji bijele i zelene boje, a trobojni u nijansama crvene, zelene i krem boje. Rastu u visinu od 14-45 cm i ne cvjeta obilno, ali njezina ukrasna vrijednost leži u dekorativnim listovima.
Sadnja pelargonije
Pelargonija je jedna od rijetkih biljaka koje neće uvenuti na jakom suncu pa je zahvalna za sadnju u različitim klimatskim uvjetima. Može se razmnožavati sjemenom i reznicama.
Sjemenom se obično uzgajaju uspravne pelargonije za komercijalne svrhe. Proizvode se u stakleničkim uvjetima, a sadnja se može obaviti u dva roka – krajem ljeta i krajem zime. Kod sjetve krajem ljeta prednost je što su osjetno niži troškovi zagrijavanja koji se kod zimske sjetve povećavaju, ali biljke koje se siju zimi spremne su za prodaju u travnju i postižu veću cijenu.
Zbog lakšeg klijanja, sadnja pelargonija, odnosno sjemena, vrši se u sandučićima s prozračnim, rahlim supstratom. Sandučići se nakon sjetve pokrivaju staklom ili folijom zbog boljih uvjeta. Uz redovito vlaženje i temperaturu od 22-25°C, sjeme će proklijati nakon tjedan dana. Nakon klijanja i pojave prvih listića, temperatura se snižava na 18°C.
Kod sadnje pelargonija u cvjetne posude na dno posude stavlja se sloj granula za drenažu na koji dolazi sloj krupnog pijeska koji je barem nekoliko dana bio na sunčanom mjestu (zbog dezinfekcije). Na kraju dolazi zemlja, odnosno humus, a za tu je svrhu najbolje koristiti posebni supstrat za pelargonije ili onaj za balkonske biljke. U supstrat se također treba umiješati gnojivo za cvjetnice s produženim djelovanjem.
Optimalna dubina na koju se pelargonija sadi određuje se tako da dio stabljike koji graniči s korijenovim vratom bude 2 cm niže od ruba posude.
Kod kupnje sadnica treba paziti da su biljke kompaktnog rasta, dobro razgranate i bez znakova venuća ili ostalih oštećenja. Poželjno je da biljke imaju barem jedan otvoren cvijet. U istu cvjetnu posudu moguća je sadnja pelargonija različitih boja i tipa rasta, a mogu se miješati i s ostalim balkonskim cvijećem.
Uzgoj pelargonije
Uzgoj pelargonije sjemenom je neprihvatljiv na manje količine pa se najčešće razmnožava reznicama. Najbolje vrijeme za razmnožavanje je kolovoz, kada su cvjetovi najbujniji. Biljka će cvjetati cijele godine ako je izložena suncu i temperaturi višoj od 13°C. Najbujniji cvat postiže se postavljanjem na prozračno i vrlo osunčano mjesto.
Pelargonija ne voli previše vlage pa je treba zalijevati tek povremeno, a kod velikih vrućina može se zalijevati učestalije. Kod zalijevanja treba vlažiti isključivo zemlju jer previše vlage na listovima i cvjetovima može dovesti do truljenja. Možete je jednom tjedno zalijevati s malo mlijeka. Mlijeko sadrži minerale poput fosfora, magnezija, kalija i kalcija koji pomažu rast i cvjetanje biljke te jačaju njezin imunitet.
Biljku s vremena na vrijeme treba podrezati i ukloniti ocvale cvjetove kako bi se potaknulo nastajanje novih.
Mlade biljke treba obavezno prihranjivati, a prihrana može biti potrebna i tijekom vrućih ljetnih mjeseci, u vrijeme najjače cvatnje. Koristi se gnojivo na bazi fosfora i potrebno je paziti da prihrana ima što manji udio dušika jer on može uzrokovati slabije cvjetanje. Za najbolje rezultate, prihranu je potrebno koristiti jednom do dva puta mjesečno.
Pelargonija uz malo njege i pažnje može preživjeti zimu. Za prezimljavanje zahtijeva strujanje zraka, dobru svjetlost i prostor u kojem ne postoji opasnost od mraza. Pelargonija se za zimu može pripremiti na nekoliko načina.
Najbrži i najjednostavniji način je prezimljavanje pelargonija u posudama. Biljka se skraćuje na trećinu, uklone se uvenuli cvjetovi i listovi i zalijeva se. Potrebno ih je unijeti prije prvog mraza, a ostavljaju se u hladnije prostorije koje trebaju imati dovoljno svjetlosti. Pelargonije je potrebno povremeno zalijevati kako se supstrat ne bi potpuno osušio. Ne treba pretjerivati kod zalijevanja kako ne bi došlo do truljenja korijena, a s time i do uvenuća biljke.
Drugi način je da biljke nakon što prijeđu u stanje mirovanja prikratite na visinu od 10 cm, uklonite uvenule cvjetove, listove i pupove, a zatim izvadite iz posude. Potrebno je nježno očistiti korijen od supstrata, a biljke se nakon toga naopako objese na uže u prostoriji u kojoj temperatura tijekom zime ne pada ispod 10°C. Korijen se jednom mjesečno namače u vodi na sat vremena, a zatim se biljka ponovno vraća uže. U proljeće se sadi u posude.
Moguć je i uzgoj pelargonija reznicama, a idealno vrijeme za uzimanje reznica je kraj rujna jer se biljci tako osigurava dovoljno vremena za oporavak. Reznice ne smiju biti drvenaste, moraju biti mekane i duge oko 8-10 cm. Lišće se uklanja od baze do polovice reznice. Reznice se sade u posude punjene supstratom, a one se prekrivaju plastičnom vrećicom kako bi se održala vlažnost supstrata i smještaju na sunčano i toplo mjesto.
Vrećica se može ukloniti nakon nekoliko tjedana, a biljke se presađuju u veću posudu. Tijekom zime ih treba provjeravati i po potrebi pincirati.
Bolesti i štetnici
Uzgoj pelargonija može ugroziti nekoliko bakterijskih i gljivičnih bolesti. Dijele se na one koje uzrokuju trulež korijena i venuće biljaka (poput Phytium, Fusarium, Phytophthora, Verticillium, Thielavopsis), hrđu (Puccinia), palež biljaka (Sclerotinia, Botrytis) i lisnu pjegavost (Alternaria, Cercospora, Glomerella, Phyllosticta).
Kod bolesti koje uzrokuju bakterije (Agrobacterium, Pseudomonas, Xanthomonas, Ralstonia) dolazi do venuća, pjegavosti i paleži biljke.
Potencijalno najopasnije su palež i bakterijska pjegavost jer mjere kemijske zaštite ne postižu visoki postotak djelotvornosti. Bolest uzrokuje pjegavost lišća, trulež biljke i venuće. Na zaraženom lišću razvija se pjegavost koja je prvo vidljiva na naličju lista. Lisne pjege su smeđe i malene, promjera oko 2-3 mm i imaju jasno naglašene rubove. Spajanjem pjega nastaju lisne nekroze, a inficirano lišće odumire.
Kod biljaka koje su zaražene korijenom prvi simptomi vidljivi su na donjem lišću koje vene, a naknadno propadaju svi nadzemni organi.
Uspravne i viseće pelargonije su vrlo osjetljive na bakterijsku palež. Simptomi na zaraženom lišću pri većim temperaturama postaju vidljivi nakon sedam dana, a na nižim temperaturama (oko 16°C) nakon dvadesetak dana. Razvoj ove bolesti mogu zaustaviti temperature niže od 10°C ili veće od °C.
Starije biljke su otpornije na sustavnu zarazu i razvoj paleži, ali one mogu sadržavati bakterije u žilnim stanicama, što znači da će reznice biti inficirane. Uzročnik paleži može se održati do godinu dana na oboljelim biljnim organima, a dobro se prenosi i preko noža za rezanje reznica.
Bolest se također vrlo dobro prenosi kišom, kapljicama vode prilikom zalijevanja, fizičkim dodirom zdravog i zaraženog lišća te štetnicima.
Kao osnovna mjera zaštite preporučuje se korištenje steriliziranih posuda i supstrata te korištenje zdravih matičnih biljaka kod uzgoja razmnožavanja reznicama. Preporučljivo je mlade biljke zalijevati otopinom kaptana, a za sterilizaciju svega potrebnog može se koristiti benzojeva kiselina. Kod kemijskog suzbijanja bolesti prednost se daje preventivnoj primjeni bakrenih fungicida.
Hrđa na pelargonijama uzrokuje pojavu sitnih žućkastih pjega koje se nakon desetak dana povećavaju i postanu jasno vidljive na gornjoj strani lista. Jače zaraženo lišće požuti, odumire i otpada. Potrebno je redovito kontrolirati biljke i nakon pojave prvih znakova ukloniti zaraženo lišće, a zatim provesti mjere kemijske zaštite fungicidima.
Moguća je i pojava sive plijesni i “plutavosti” lišća. Plutavost se prepoznaje po sitnim kvržicama koje se pojavljuju na donjoj strani starijeg lišća. U početku su zelene boje, a kasnije postanu smeđe i lišće se na kraju suši. Ovu štetnu pojavu najčešće uzrokuje jako visoka temperatura supstrata, visoka relativna vlažnost i neprimjeren spektar svjetlosti.
Od štetnika, pelargoniju mogu napasti lisne uši, kalifornijski trips, štitasti moljac, grinje, gusjenice i crveni pauk.
Zanimljivosti
Kao što je već spomenuto na početku, pelargonija potječe iz Južne Afrike, a prvi primjerak je u Europu stigao trgovačkim brodom. Smatra se kako se radilo o vrsti Pelargonium zonale koja se 1609. godine pojavila u Nizozemskoj.
Botaničari su je u početku svrstali u rod Geranium, ali kasnije su uočene razlike u odnosu na ostale pripadnike tog roda pa je nastao poseban rod Pelargonium.
Za pelargoniju se smatralo da jača plodnost, donosi zdravlje, ljubavi i zaštitu. U viktorijansko doba u Engleskoj bila je na osobitoj cijeni. Svaka od brojnih vrsta nosila je svoju poruku pa su mladići djevojkama brzo i bez suvišnih riječi mogli poručiti da očekuju sastanak s njima ili izraziti iskreno prijateljstvo.
Od biljke se dobiva mirisno eterično ulje koje se koristi u aromaterapiji i industriji parfema.
Foto: Annette Meyer / Pixabay
Odgovori