Iris ili perunika (lat. Iris germanica) višegodišnja je zeljasta biljka koja pripada porodici Iridaceae. Rod Iris obuhvaća više od 300 vrsta do kojih brojne samoniklo rastu u Hrvatskoj, a najraširenije je obična perunika koja pripada tzv. rizomatskim perunikama.
Ima zadebljani rizom, odnosno podzemnu stabljiku koja se vodoravno grana u zemlji. Nadzemna stabljika je okrugla i uspravna, visine do 100 cm kod visokih perunika ili 10 cm kod patuljastih. Jedna biljka istovremeno razvija više cvjetnih stapki. Listovi biljke su uspravni, mesnati i kopljasti, a tijekom cijele godine zadržavaju svijetlozelenu boju. Mogu biti dugi do 70, a široki preko 5 cm.
Cvijet je najčešće jednobojan, sa žutim ili bijelim mrljama pri dnu, presvučen tamnijim žilicama. Sastavljen je od šest latica, tri velike obješene i tri manje uzdignute latice. Kod obične se perunike unutar cvijeta javljaju nakupine sitnih dlačica pa se zbog toga često naziva bradatom perunikom.
Svaki cvijet ima tri prašnika koji su smješteni ispod proširenih režnjeva vrata tučka. Obojeni vrat tučka dijeli se na tri široka režnja koji su na vrhu dvokrpasti, a s njihove donje strane nalazi se nježna njuška tučka s tri odijeljena pretinca i brojnim sjemenim zamecima.
Plod ima oblik čahure sastavljene iz nekoliko dijelova i puca uzdužno. Sjemenke su izdužene i valjkaste.
Vrste
U Hrvatskoj su strogo zaštićene sljedeće vrste:
Iris adriatica – izrazito niske stabljike, do 5 cm. Ima nježne, srpaste ili šiljaste listove i uvijek nosi samo jedan cvijet. On može biti žute, ljubičaste ili crvenkaste boje. Ova vrsta raste na mediteranskom i submediteranskom tipu kamenjarskih pašnjaka. Rasprostranjena je samo u Srednjoj Dalmaciji.
Iris croatica – ima velike, gotovo jednobojne modroljubičaste cvjetove koji su u donjem dijelu prekriveni žućkastim dlačicama. Iako na pojedinim mjestima raste u velikim količinama, zbog svoje je dekorativnosti ugrožena od turista i planinara. Raste na nadmorskoj visini od 160 do 730 metara, na rubovima šikara hrasta medunca i termofilnih šuma te na šumskim čistinama.
Iris iliyrica – pripada skupini visokih perunika, ali je nešto sitnija od ostalih iz te skupine. Raste u visinu od 30-70 cm. Listovi su sabljastog oblika i niži su od stabljike. Na stabljici nosi 3-5 krupnih cvjetova s kratkom stapkom.
Iris pseudopallida – “lažno” blijeda perunika koja može narasti od 60 do 100 cm, a ponekad i više. Ima velike listove duge oko 35, a široke oko 2,5 cm. Sabljastog su oblika i relativno mesnati. Na stabljici nosi tri do pet krupnih cvjetova s kratkom stapkom. Cvjeta od travnja do lipnja. Njezino nalazište je Trstenik na poluotoku Pelješcu.
Iris sibirica – ima uspravnu stabljiku dugu od 50 do 120 cm. Stabljika je vitka, lagano spljoštena i ima tri mala lista. Listovi su uski i blago sabljastog oblika. Na vrhu stabljike nalazi se jedan do tri cvijeta koji mogu biti ljubičastoplavi ili bjelkasti. Raste vlažnim i močvarnim nizinskim livadama.
Iris x rotschildii – ima uspravnu stabljiku visine do 40 cm, a na njoj se nalazi nekoliko šarenih cvjetova. Listovi su široki 1-3 cm, srpasto savijeni, s izraženim žilama. Raste na Velebitu i na vrhovima iznad Karlobaga.
Osim njih, kod nas rastu i sljedeće vrste:
Iris graminea – riječ je o trajnici koja može narasti do 30 cm i ima ravne listove, široke do 1, a duge čak 70 cm. Stabljika nosi jedan do dva sitnija cvjeta modroljubičaste boje i ugodnog mirisa. Cvjetovi su prošarani svjetlijim uzdužnim prugama i tamnijim žilama. Cvjeta u svibnju i lipnju. Rasprostranjena je na šumskim staništima na Velebitu, u Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i središnjoj Hrvatskoj.
Iris peseudoacorus – ova močvarna vrsta ima jako visoku stabljiku (do 150 cm), a na njoj se nalaze dva cvijeta. Listovi su dugi i tanki, blago svijeni pri vrhu. Cvjetovi su intenzivno žuti s tamnim žilicama, a veliki su od 8 do 10 cm. Cvjeta od travnja do lipnja.
Iris pumila – ili panonska perunika, izgledom je slična vrsti adriatica, ali je ipak nešto većih dimenzija. Cvjeta u ožujku i travnju i široko je rasprostranjena na suhim i pješčanim staništima u Austriji, Mađarskoj i Srbiji, a zabilježena je i na jednom lokalitetu u Hrvatskoj.
Iris variegata – ima uspravnu stabljiku visine do 40 cm. Stabljika je u gornjem dijelu razgranata i nosi nekoliko cvjetova. Cvjetovi su veliki i dvobojni. Osnovna boja cvijeta je intenzivno žuta, a vanjski dijelovi su žućkasto bijeli, s purpurnim ili smeđim žilicama i žutom bradom. Cvjeta od svibnja do lipnja. Raste u Gorskom kotaru, Slavoniji i na Velebitu.
Sadnja
Lukovičaste perunike najčešće sadimo uz rubove cvjetnjaka ili u kamenjare jer su niže, dok srednje visoke i visoke rizomatske idu u pozadinu cvjetnih gredica, a lijepo idu uz božure i druge trajnice koje cvjetaju u to vrijeme. Ako ih planirate saditi u vrtu, trebate znati da bolje uspijevaju na osunčanim položajima, iako podnose i zasjenjena mjesta.
Iris ili perunika najbolje uspijeva u rastresitim, pjeskovitim i suhim tlima, a odgovaraju joj i kamenjari izloženi suncu. S obzirom na to da se uzgaja kao dvogodišnja, a rjeđe kao trogodišnja kultura, sadnja perunika obavlja se iza kultura koje ne ostavljaju korov.
Za jesensku sadnju, odmah po uklanjanju prethodnog usjeva treba obaviti oranje na punu dubinu. Proljetna sadnja perunike zahtijeva da se poorano površina ostavlja da prezimi.
Dobri susjedi
Razmnožavanje
Biljka se u praksi razmnožava vegetativno, a za sadnju se koriste sitniji rizomi koji nisu pogodni za sušenje ili dijelovi krupnijih rizoma. Rizomi se sade u redove između kojih je razmak od 50 – 70 cm, a između biljaka treba biti 25 – 30 cm razmaka.
Sadnja perunike se na manjim površinama može obavljati ručno tako da se u brazde duboke 8 – 10 cm polažu sadnice i nakon toga zatrpavaju zemljom. Sadnja se na većim površinama obavlja uz pomoć sadilica za krumpir.
Uzgoj
Ako se planira uzgoj irisa ili perunike na kamenjarima i siromašnim tlima, neophodan je unos hranjivih tvari. Za osnovnu obradu mogu se koristiti sve vrste gnojiva, a količina ovisi o plodnosti tla. Kod predsjetvene pripreme tla upotrebljavaju se mineralna NPK gnojiva s povećanim udjelom kalija.
Za uspješan uzgoj irisa ili perunike, biljke tijekom vegetacije treba prihranjivati i okopavati. Okopavanje se obavlja dva do tri puta, ovisno o stupnju zakorovljenosti tla i zbijenosti biljaka. Najčešće je dovoljno obaviti međuredno kultiviranje, a pri tome treba paziti da se ne oštete rizomi koji rastu neposredno ispod površine tla. Ako u razdoblju vegetacije rizomi izbiju na površinu, treba ih zagrnuti zemljom.
Održavanje
Prihranjivanje nasada najčešće se vrši tijekom vegetacije, istovremeno s međurednim kultiviranjem, a primjenjuje se dušično gorivo u količini od 100 do 200 kg/ha.
Tijekom cvatnje treba redovito uklanjati ocvale cvjetove kako se biljka ne bi iscrpljivala stvaranjem sjemena.
Rizom se vadi kad nasad postane star dvije ili tri godine, a vađenje se obavlja nakon cvjetanja, odnosno krajem ljeta i početkom jeseni. Može se obaviti i u rano proljeće, prije početka vegetacije.
Rizomi se nakon vađenja čiste od žila i krupnih dijelova koji se koriste za obnavljanje nasada. Oprani komadi se gule, režu po dužini i ostavljaju neko vrijeme u vodi kako bi se sačuvala prirodna boja. Nakon toga se suše na izravnom jakom suncu ili u sušnicama na temperaturi od 50°C.
Od 4 kg svježih rizoma moguće je dobiti 1 kg suhih. Osušeni rizom je tvrd i težak, bijele ili svijetložute boje i ugodnog mirisa koji s vremenom postaje intenzivniji.
Suhi rizomi pakiraju se u jutene ili papirnate višeslojne vreće i čuvaju na tamnom i suhom mjestu. Posebnu pozornost kod skladištenja treba posvetiti zaštiti od insekata.
Zaštita od bolesti
Najčešći štetnici na perunikama su puževi koji na lišću ostavljaju grizotine nepravilnog oblika. Kod suzbijanja puževa najučinkovitijih su se pokazali kemijski pripravci limacidi, a oni koji imaju više vremena i strpljenja mogu ručno skupiti puževe u noćnim satima ili nakon većih kiša.
Može doći i do pojave pepelnice ili lisnih ušiju.
Povijest
Naziv iris potječe od imena grčke glasnice bogova i božice duge Iride, dok hrvatski naziv perunika dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga Peruna i njegove žene, boginje Perunike.
Postoji legenda koja kaže kako je Irida kao glasnica bogova pomoću duge prenosila poruke na Zemlju, a tamo gdje bi munja dotakla tlo, izrastala bi perunika. Slična je i legenda o bogu Perunu koja kaže kako bi na mjestu gdje bi njegova munja dotakla dno rasla perunika.
Stoljećima je diljem svijeta bila simbol božanske zaštite i kraljevske moći, a tri dijela njezinog cvijeta predstavljala su hrabrost, mudrost i vjeru. Ljepota perunike je u egipatskoj i indijskoj kulturi simbolizirala život i ponovno rođenje. Jedan od egipatskih faraona, Tutmozis III, dao je zidove svoje palače oslikati perunikama.
Narodni nazivi za peruniku su kaćun nebeski, bogiša, mačinac, mačak, kavran, nožan, višća, lelija, koludrica, sabljić, sabljarka ili špade.
Perunika je u Japanu simbolizira pobjedu. Na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2000. godine je proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom.
Perunike u Botaničkom vrtu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu s oko 150 različitih vrsta i sorti čine najveću zbirku trajnica. Zbog nedostatka prostora posađeno je tek nekoliko desetaka različitih sorti ukrasnih perunika na parteru i oko jezera.
U Botaničkom vrtu uzgajaju se i hrvatske endemične i rijetke vrste ovog roda. Osim hrvatske perunike (Iris croatica), uzgajaju se i jadranska perunika (Iris adriatica) i blijeda perunika (Iris pseudopallida).
Određene vrste perunika koriste se pri izradi parfema i u farmaciji. Za proizvodnju parfema koristi se Iris Florentina čiji podanak nakon sušenja miriše na ljubičice. Osim u parfemima, koristi se i u pastama i tekućinama za zube te drugim kozmetičkim proizvodima.
Indijanci su korijen perunike koristili u borbi protiv vodene bolesti. Korijen sadrži eterično ulje, tanine, veće količine smole i glikozid iridin. U narodnoj medicini koristi se kao diuretik i sredstvo za iskašljavanje. U nekim zemljama osušeni korijen daju djeci da žvaču kad im rastu zubi.
Foto: S. Hermann & F. Richter / Pixabay
Odgovori