Šljiva (lat. Prunus domestica) je listopadno stablo iz porodice ruža (Rosaceae) koje potječe iz Istočne Europe. U narodu je poznata i pod imenima bistrica, mađarka ili požegača.
Jedna je od prvih pripitomljenih vrsta voća, a ostaci šljiva pronađeni su čak i na arheološkim nalazištima neolitika, odnosno mlađeg kamenog doba. Vrlo je rasprostranjena, a dosad je poznato preko 2.500 različitih sorti.
Stablo šljive može narasti od 3 do 10 m. Pojedine sorte zahtijevaju strane oprašivače, a neke se oplođuju same. Vrijeme cvjetanja je u travnju, a cvjetovi su pravilni, dvospolni, bijele boje i promjera oko 2,5 cm. Listovi su ovalni, naborani i nazubljeni na rubovima. Plodovi sazrijevaju u kolovozu, rujnu ili listopadu, što ovisi o sorti šljive.
Plodovi su ovalne koštunice srednje veličine, a meso je čvrsto i sočno. Kožica šljive je glatka s prirodnom voštanom površinom. Unutar ploda nalazi se tvrda sjemenka. Šljive se uzgajaju zbog plodova koji su jestivi s kožicom, ali je šljiva i dobra medonosna biljka s dnevnim unosom i do 2 do 3 kg po košnici.
Srodne biljke
Sorte
Sorte šljiva dijelimo na tri glavne skupine:
- stolne sorte
- rakijske
- višenamjenske
Plodovi šljive mogu biti plave, crvene ili žute boje, ovisno o vrsti. U Hrvatskoj je najraširenija sorta Bistrica.
Sadnja
Sadnja šljive obavlja se u proljeće ili jesen, a u nastavku se nalaze sve potrebne informacije za pravilnu sadnju sadnica šljive kako bi imala što kvalitetnije plodove.
Klima
Za sadnju je pogodno tlo od ilovače, dobro drenirano, a treba izbjegavati glinena tla ili mjesta gdje će korijenje šljive biti stalno vlažno. Također treba izbjegavati sadnju na mjestima gdje se nakuplja mraz pošto će oštetiti stabla. Za izabranu lokaciju je bitno da dobiva dovoljne količine sunčeve svjetlosti, barem 6-8 sati. Iako šljiva dobro podnosi niske temperature, čak do -30°C, u fazi cvatnje mali plodovi zebu i na temperaturama od -0,5°C do -2°C.
Najpovoljnija područja za uzgoj su područja gdje je prosječna temperatura tijekom lipnja, srpnja i kolovoza 18-20°C.
Prilikom sadnje, sadnicu šljive treba skratiti na visinu od 110 centimetara. Razmak između redova i u samom redu ovisi o sorti koja se sadi, tlu, klimi i drugim čimbenicima. Razmak u redu bi trebao biti 4 metra, a među više redova 5 metara. Ako su sadnice pregusto posađene, krošnje se neće optimalno razviti, doći će do lošije kvalitete plodova, manje otpornosti na štetnike ili mraz. Također se preporučuje da se za svaku sadnicu priveže kolac barem prvu godinu, sve dok stablo nije dovoljno snažno da stoji samo. Kolac treba biti visok barem 1,5 metara iznad zemlje.
Cijepljenje
Za cijepljenje šljive mogu poslužiti generativne i vegetativne podloge. Kod nas se najčešće koristi džanarika, tj. Prunus myrobalanalcerasifera. Ova podloga je jako bujna i razlikuje se širokom genetskom raznolikošću. Podudarna je s većinom plemenitih sorti šljive. Odgovaraju joj vinogradarska područja, a slabije podnosi teška i vlažna tla. Druga generativna podloga za cijepljenje je Bjelošljiva, ali se nešto rjeđe koristi u suvremenoj proizvodnji zbog svoje trnovitosti koja otežava cijepljenje.
Od vegetativnih podloga se koriste različiti tipovi trnošljive, šljive, Marijanke, Damascenke te različiti tipovi križanih sorti.
Gnojidba
Gnojidba šljive obavezna je u jesenskom periodu, a trebalo bi ju obavljati svake godine. Gnojidba se obavlja nakon opadanja lišća i ulaska voćki u period mirovanja. Šljivi je najpotrebniji kalij pa je potrebno davati prednost gnojivima s povećanim sadržajem kalija.
Prvu godinu, prilikom sadnje voćaka, dodaje se 40-60 t/ha zrelog stajskog gnojiva u brazde s obje strane reda. Dio tla koji se ne može obraditi strojevima se okopava ručno. Prije ručnog okopavanja rasipa se 10 dag KAN-a 27% po svakom sadnom mjestu. Zatim se ponovno gnoji u lipnju, na istoj površini i istom vrstom i količinom gnojiva. Nadalje, potkraj kolovoza se među redove voćnjaka rasipa 500kg/ha KAN-a 27% nakon čega slijedi oranje, tanjuranje i drljanje.
U drugoj godini, prije početka vegetacije, dodaje se 15dag KAN-a 27% po stablu, a zatim se ponovno prihranjuje dušikom početkom svibnja istom vrstom i količinom kao i kod prvog prihranjivanja.
U trećoj se godini obavlja prihrana dušikom i to mjesec dana prije cvatnje, traktorskim rasipačem s 200kg/ha KAN-a 27%. Ponovno se prihranjuje istom količinom neposredno nakon cvatnje. Poslije berbe plodova u jesen, dodaje se mineralno gnojivo NPK 5:20:30, 800kg/ha.
U četvrtoj se godini prihranjivanje dušikom obavlja mjesec dana prije cvatnje te ponovno poslije cvatnje, u oba puta sa 150kg/ha KAN-a 27%.
Nakon sadnje poželjno je zaliti sadnicu kako bi se tlo što bolje smjestilo oko korijena, a zalijevanje treba nastaviti prvih nekoliko tjedana nakon sadnje. Šljiva troši velike količine vode tijekom prirasta, a s obzirom na količinu padalina na našim područjima, navodnjavanje je korisno i neizbježno.
Sa zalijevanjem treba krenuti prije nego nastupi nedostatak vlage u tlu, a pogotovo prije nego se lišće krene sušiti i otpadati. Preporučuju se dva do četiri zalijevanja u kritičnom periodu ljetnih mjeseci (srpanj i kolovoz). Najbolje je zalijevanje obaviti rano ujutro kako voda na suncu ne bi isparila, a voćka doživjela temperaturni šok.
Uzgoj
Kod uzgoja šljive preporučuje se oblik popravljene piramide jer osigurava čvrst kostur i dobro osvjetljenje. Deblo šljive visoko je od 80 do 90 centimetara. Na provodnici, koja završava uspravnom produljnicom, se nalazi 5 do 7 skeletnih grana pod kutom od 120°, međusobno udaljenih 20-40 centimetara. Skeletne grane su pod kutom od 40° s obzirom na provodnicu te ovaj kut treba povećati za 5°, na 45°. To se izvodi na jednogodišnjim sadnicama jer se može utjecati na odabir osnovnih grana.
Rezidba
Kako bismo dobili visinu debla od 80 cm, sadnicu šljive treba prikratiti 30 centimetara iznad željene visine, točnije na 110 cm, a zatim treba izabrati dvije ili tri grane duljine 60-70 cm koje u lipnju treba saviti pod kutem od 45°. Mladice koje se nalaze ispod provodnice i mladice koje se nalaze odmah ispod prve grane (skeletne) treba u lipnju pincirati na duljinu 5-10 cm, dok od druge polovice srpnja treba mladice saviti i vezati uz konac. U slučaju da mladice stoje vodoravno, nije ih potrebno vezati.
Osnovna rezidba se obavlja u veljači druge godine i to prije početka vegetacije tako da se provodina treba skratiti na visinu od 40 cm. Ako provodina nije viša od 40 cm, ostavite ju da nastavi rasti. Do početka lipnja mladice se pinciraju rezom u zeleno u blizini vrhova, a također treba pregledati i odabrati najbolje sekundarne grane. Prošlogodišnje mladice treba odrezati, dok se višak savija.
S odabirom osnovnih (prvih) etažnih grana nastavlja se i treće godine, a na drugim granama uzgajaju se sekundarne (druge) grane. Bujnije grane koje primijetite da rastu na “ramenima” osnovnih grana treba odrezati u unutrašnjosti. Također treba odrezati i sve bujnije grane koje su narasle u periodu ljeta, a koji se nalaze bliže od 60 cm od samog vrha prvih grana. Sljedećih godina se više pincira, prorjeđuje i čisti krošnja, a manje reže.
Berba
Optimalni datum berbe određuje se na osnovi boje ploda, čvrstine mezokarpa ili okusa ploda. Vrijeme također ovisi o namjeni, podneblju, zemljištu, vremenu provedenom u transportu, načinu transporta. Uzimajući sortu te namjenu u obzir, plodovi šljive se mogu brati u botaničkoj ili tehnološkoj zrelosti.
Plodovi koji se beru u botaničkoj zrelosti pogodni su za konzumaciju u svježem stanju ili za preradu u kompot. Za bliža tržišta, plodovi se mogu brati nešto zreliji dok ih je za udaljenija tržišta pogodno brati zelenije.
U situaciji kada je glavna namjena plodova prerada u alkohol, džem, marmeladu, pekmez, sok, sušene proizvode itd., plodovi se beru u tehnološkoj zrelosti.
Berba se može obaviti ručno ili trešnjom. Plodovi namijenjeni upotrebi u svježem stanju se beru ručno dok se plodovi za preradu i sušenje beru trešenjem. Trešenje se može obavljati ručno ili pomoću specijalnih strojeva. Nikako se ne preporučuje mlaćenje motkama jer se oštećuju plodovi, pupoljci i grane. Prilikom berbe, pristupa se klasiranju na osnovu europskog protokola o standardizaciji voća (ekstra klasa, klasa I i II).
Skladištenje
Tijekom čuvanja i dozrijevanja plodovi šljive stvaraju velike količine ugljikovog dioksida i etilena pa način čuvanja mora biti optimalan kako bi se plodovi mogli očuvati duže vrijeme.
Plodovi šljive čuvaju se u hladnjačama na temperaturi od -1°C do 1°C i pri relativnoj vlažnosti zraka 85%. U ovakvim skladištima se mogu čuvati do 4 mjeseca.
Plodovi koji su namijenjeni upotrebi u svježem stanju se mogu čuvati 3 do 16 tjedana u hladnjacima na temperaturi od -0,5°C do 1°C i pri relativnoj vlažnosti zraka 85%.
Zaštita
Najpoznatije bolesti i štetnici koji napadaju stablo, plod i list šljive su: rogač, šupljikavost lista, monilija, narančasta pjegavost i pjegavost lista šljive.
Rogač šljive
Rogač šljive ili Taphrina pruni je bolest šljive koja nije toliko česta, ali ako se pojavi može uzrokovati znatnu štetu, u nekim slučajevima dolazi do 80% uništenih plodova šljive. Do rogača šljive dolazi ako su proljeća hladna i kišna.
Oboljeli plodovi su izduženi, zadebljani i iskrivljeni, odnosno podsjećaju na rogač otkuda i ime za ovu bolest. Mogu biti čak do 2 ili 3 puta veći od nezaraženih te rastu mnogo brže od nezaraženih plodova. Plodovi zbog bolesti postaju svijetlozeleni, sivi pa i svijetlo narančasti, a u njima se ne razvije koštica ili je zakržljala. Naposljetku plodovi pocrne, sasuše se i otpadnu.
Šupljikavost lista
Stigmina carpophila je bolest koja napada sve vrste koštičavog voća (breskve, trešnje, višnje, marelice i nektarine). Napada list, plod i mladice. Šupljikavost lista dovodi do crvenih pjega na listu koje s vremenom postaju tamnije i uzrokuju otpadanje lišća. U slučaju jačeg napada ove bolesti, voćka gotovo ostaje bez lišća.
Osnovno prskanje obavlja se bakrenim sredstvima u jesen. Uz to treba izvršiti prskanje i organskim fungicidima, i to 3-4 puta. Prvo prskanje obavlja se odmah nakon cvatnje, drugo 2-3 tjedna nakon prvog te zatim ponovno nakon 3 tjedna.
Monilija
Također se pojavljuje kod svih vrsta koštičavog voća i to u dva različita oblika: sušenje mladice s cvjetovima (lat. Monilinia laxa) ili trulež plodova (lat. Monilinia fructigena). Bolest uzrokuje propadanje plodova koji na početku dobiju smeđu pjegu, a zatim meso poprima smeđu boju i trune. Ovakve plodove bitno je ukloniti jer uzrokuju širenje bolesti. Najčešće se javlja nakon dugotrajnih kiša koje nastupaju iza dugog i toplog perioda. Naime, tada plod naglo buja i dolazi do sitnih pukotina koje predstavljaju ulazna mjesta za infekciju gljivom. Za suzbijanje ove bolesti potrebna su dva prskanja, prvo pred cvatnju, a drugo pred kraj cvatnje.
Narančasta pjegavost
Kod ove bolesti, listovi postaju narančasto pjegasti što dovodi do slabijeg razvitka plodova (plodovi su manji i imaju manji postotak šećera). Izboji ne dozrijevaju i smrzavaju se tijekom zime. Također, zbog iscrpljenosti voćke, slabije se zameću cvjetni pupovi čija je posljedica nerodnost. Nerodnost u ovom slučaju može potrajati i nekoliko godina. Kao i kod Monilije, dostatna su dva prskanja, prvo nakon cvatnje, a drugo 3 do 4 tjedna nakon prvog prskanja.
Upotreba
Meso ploda šljive je slatko, ali neke vrste šljiva mogu imati i kisele plodove. Meso je najčešće žućkaste boje, s košticom u sredini.
Šljiva u medicini
Odličan su izvor vitamina C, K, E, B6 te folne kiseline i niacina. Vitamin C ima snažno antioksidativno djelovanje, stimulira rad imunološkog sustava, čuva zdravlje kože, mišića, kostiju i tetiva, štiti od bakterija, virusa i alergija.
Od minerala su najzastupljeniji bakar, kalij, magnezij, željezo i bor. Spada u niskokalorično voće, sadrži samo 46 kalorija na 100 g. Šljive sadrže i limunsku kiselinu koja otklanja umor, poboljšava rad jetre i probavnog sustava te sprječava grčeve.
Šljive se mogu konzumirati sirove, mogu se sušiti ili se od plodova mogu praviti različiti proizvodi poput džemova, marmelada, sokova, rakija, i sl. Zanimljiva je činjenica da šljiva u suhom obliku sadrži 6 puta više antioksidansa od sirovog ploda.
Šljiva u kuhinji
Ako želite kupiti zrele šljive, birajte plodove mekane na dodir, a ako ih ne planirate odmah konzumirati, onda birajte one koji nisu sasvim dozreli. Svakako izbjegavajte plodove koji su previše mekani ili imaju naboranu ili oštećenu kožicu.
Plodovi šljiva imaju široku upotrebu. Osim u svježem obliku, mogu se konzumirati suhe, ali i u obliku pekmeza, džemova, kompota, sokova, voćnih salata, knedli od šljiva, itd. Izvrsna je u kombinaciji s različitim vrstama tijesta, od pita preko savijača. U slanim jelima se najčešće koristi sušena šljiva, uglavnom u kombinaciji sa svinjetinom, peradi ili junetinom.
Povijest
Šljive su pripitomljene u Kini još prije 2000 godina, a spominjale su se u pisanim dokumentima 479. godine prije Krista. Iz Kine su se proširile po čitavom svijetu, a jedini kontinent na kojem se danas ne uzgajaju je Antarktika. Iako je ustaljeno mišljenje da šljive potječu iz Kine, neki povjesničari se ne slažu s ovom tvrdnjom. Naime, europska šljiva ili Prunus domestica vjerojatno potječe iz Istočne Europe, točnije Kavkaza.
Drugi izvori tvrde da je šljiva donesena u Rim oko 200. prije Krista, a neki tvrde da ju je Vojvoda od Anjoua donio iz Jeruzalema pri povratku iz Križarskih ratova. Bilo kako bilo, Francuzi su objeručke prihvatili šljivu koju su zatim odnijeli u Quebec u 18. stoljeću te je tako došla i na prostor Amerike.
Foto: Manfred Richter / Pixabay
Odgovori