Radič (lat. Cichorium intibus L. var. Foliosum Hegi) je otporna višegodišnja biljka, ali uglavnom se uzgaja kao jednogodišnja. Uzgoj radiča posebno je raširen na području Sredozemlja, a njime su najviše oduševljeni Talijani.
Jedna je od najmanje zahtjevnih vrsta povrća i uzgaja se zbog listova i korijenja. Srodnik je s cikorijom i endivijom.
Ova biljka ima jako razgranat, ali plitak i slabo zadebljan korijen. Listovi mogu biti zelene ili crvene boje, a prošarani su žilama bijele boje.
Vrste radiča
Postoje tri glavne vrste radiča: lisnati, glavati i korjenasti radič, a crveni radič, kojeg danas najviše jedemo, uzgojen je 1860. godine.
Iako postoji mnogo sorti radiča, najpoznatije su:
- Averto – sorta radiča sa zelenkasto-smeđim listovima i crvenim glavicama. Jako ukusna za konzumaciju.
- Palla rossa – sorta čvrste glavice. Postoji rana i kasna sorta. Rana se bere u kasnu jesen ili ranu zimu, a kasna usred zime.
- Verona – glavica ima oblik velike, crvene rozete, a lišće se može brati već u listopadu.
Sadnja sjetva radiča
Radič se na istom zemljištu ne smije uzgajati barem tri godine, a najbolje je saditi ga nakon kultura koje su gnojene organskim gnojivima, poput rajčice, krumpira ili krastavca. Dobra je pretkultura jer nakon berbe i čišćenja, iza radiča ostaje dosta organske mase lišća i korijenja.
Najbolje površine za uzgoj radiča su srednje teška zemljišta, pH vrijednosti 6-7. Potrebno je obraditi tlo na 20 – 40 cm dubine i postići da struktura površinskog sloja tla bude fina, mrvičasta.
Za gnojidbu se koristi stajnjak u količini od 20 – 40 t/ha, a kad su u pitanju mineralna gnojiva, koristi se dušik u količini od 100 – 120 kg/ha, kalij u količini od 100 – 160 kg/ha i fosfor u količini od 120 kg/ha. Predsjetveno se koristi polovica navedenih količina, a ostatak se unosi u obliku prehrane, koju treba obaviti u fazi formiranja lisne rozete.
Radič se može uzgajati direktnom sjetvom ili iz rasada. Kod direktne sjetve, sjeme radiča sije se na gredice, s međurednim razmakom od 10 – 15 cm i na dubinu od 0,5 – 1 cm. Ranu proljetnu sjetvu treba obaviti od veljače do ožujka, a biljka će u tom slučaju formirati lisnu rozetu nakon 25 – 40 dana. Ljetna sjetva se obavlja tijekom lipnja i srpnja, a ako se radič sije na većim površinama, sjetva se obavlja sijačicama, uz međuredni razmak od 30 do 50 cm.
Za proizvodnju presadnica radiča, sjeme se u zaštićenom prostoru i pri temperaturi iznad 10°C sije u veljači ili ožujku, a presađuje u ožujku ili travnju. Berba se u ovom slučaju može obavljati krajem svibnja ili početkom lipnja.
U suvremenoj proizvodnji, radič se uglavnom uzgaja na policama i mobilnim sanducima. Na taj se način postiže bolja kontrola usjeva i bolje se iskorištava prostor, jer se na relativno maloj površini može proizvesti veća količina radiča. Osim toga, pospješivanje se može neprekidno primjenjivati, čak i tijekom zime. Kod ovakvog načina uzgoja radič je spreman za upotrebu 2 do 5 tjedana nakon sadnje, a na 1m2 moguće je ostvariti prinos od 10 – 15 kg.
Uzgoj radiča
Uzgoj radiča u mediteranskom području moguć je cijele godine, dok se u kontinentalnim dijelovima uzgaja u proljetnom i jesenskom razdoblju.
Radič voli otvorena i osunčana mjesta, ali podnijet će i malo sjene. Optimalna temperatura za njegov rast i razvoj je 15 – 18°C, a minimalna 6 – 8°C. Radič će pri temperaturama višim od 30°C i nižim od 2°C stati s rastom.
Nakon što biljke razviju 3 ili 4 lista, potrebno ih je prorijediti na razmak od 15 do 30 cm, ovisno o kultivaru.
Da bi uzgoj radiča bio uspješan, potrebno je osigurati redovito ravnomjerno navodnjavanje (20 – 30 mm vode svakih 5 do 7 dana). Uz navodnjavanje, potrebno je jednom ili dva puta obaviti kultiviranje i prihranu.
Bolesti i štetnici
Bolesti koje se mogu javiti kod uzgoja radiča jednake su kao i kod većine lisnatog povrća. Najčešća bolest koja napada radič je pjegavost lišća, koju uzrokuje gljivica Alternaria. Na listovima zaraženih biljaka pojavljuju se smeđe ili sive mrlje, okruglog oblika. Bolest dovodi do sušenja listova, a zaštita se provodi tako da se zaraženi listovi odmah uklone. Ostatak nasada se prska fungicidima.
Uzgoj može ugroziti i hrđa, a simptomi te bolesti su narančaste mrlje koje se javljaju na listovima. Hrđa se također suzbija fungicidima, a zaštita se može provoditi preventivno i nakon oboljenja.
Od štetnika se može pojaviti mrkvina muha, čije ličinke ruju korijenje i uzrokuju pojavu mrlja na listovima. Zaraza se može spriječiti sijanjem otpornih sorti i zaštitom bilja s mrežicom. Sve zaražene dijelove biljke treba što prije ukloniti i uništiti.
Berba i skladištenje radiča
Radič koji je posijan u rano proljeće niknut će za 2 -3 tjedna, a za berbu će biti spreman 4 -6 tjedana nakon nicanja. Lisnati radič se godišnje može brati 2 – 3 puta, a berba se obavlja tako da se listovi odsijecaju ili kose. Nakon berbe je obavezno potrebno izvršiti prihranu i zaliti biljke.
Lisnati i glavati radič se nakon berbe peru u hladnoj vodi, cijede i pakiraju u plitke letvarice prekrivene folijom. Lisnati se obično ne skladišti, ali po potrebi se pri relativnoj vlazi zraka i temperaturi od 2 – 5°C može sačuvati otprilike tjedan dana, dok je glavati radič malo otporniji.
Korjenasti radič se vadi u razdoblju od rujna do studenog, a vađenje se može obavljati ručno ili pomoću mehanizacije. Korijenje koje se vadi trebalo bi biti dugo od 15 – 20 cm i debelo 3 – 5 cm. Nakon vađenja se na parceli složi u humke tako da je lišće okrenuto prema van i ostavlja 4 -5 dana. Lišće će se tako lagano sušiti, a hrana će prelaziti u korijen. Listovi se nakon toga režu na otprilike 3 cm iznad glave, a radič se skladišti u pijesku u podrumima, na temperaturi od 1 -2°C.
Radič u kuhinji
Radič se najčešće konzumira sirov, kao salata ili u kombinaciji s drugim lisnatim povrćem. Možemo ga jesti s octom i maslinovim uljem, kao i s preljevima na bazi jogurta i s raznim drugim dresinzima za salatu. Jako je ukusan ako se začini s bučinim uljem, jer tada se posve gubi njegov gorkasti okus.
Radič se može poslužiti kao prilog, ali i kao samostalno jelo. Možemo ga s kuhanim krumpirom pripremiti kao toplo-hladnu salatu.
Talijani znaju čak i kuhati radič, iako on u tom slučaju gubi svoju boju. Može se i peći na grilu, tako da se glavica nareže na četvrtine, začini maslinovim uljem, posoli i peče na umjerenoj vatri. Radič pripremljen na ovakav način možemo poslužiti u kombinaciji s aceto balsamicom i dimljenim sirom.
Ljekovita svojstva radiča
Radič je ljekovito povrće pa se nekada uzgajao isključivo za potrebe liječenja. Bogat je vitaminima B skupine, vitaminom C i K, te mineralima poput željeza, bakra, cinka i mangana.
Radič ima sljedeće učinke:
- potiče rad jetre i žuči
- pomaže kod mršavljenja
- ublažava tegobe uzrokovane bolestima srca i arteriosklerozom
- snižava visok krvni tlak
- snižava količinu kolesterola i masnoće u krvi
- čisti crijeva od otrova
Također je dragocjen izvor vlakana, a zajedno s celerom i mrkvom predstavlja pravo bogatstvo provitamina A, koji je važan za očuvanje vida. Od spomenutog povrća može se napraviti sok za koji se smatra kako pomaže poboljšanju vida, ako se kroz nekoliko mjeseci svakodnevno konzumira pola litre.
Zanimljivosti
Radič pripada porodici glavočika, a u prehrani se koristi od davnina. Egipćani su uzgajali divlji radič, a rimski autor i znanstvenik Plinije napisao je u svom djelu Naturalis Historia da je ova biljka dobra i za čišćenje krvi i borbu protiv nesanice.
U srednjem vijeku je bio osobito popularan kod svećenika, kojima je bio koristan sastojak za njihovu, uglavnom vegetarijansku prehranu.
Foto: BARBARA808 / Pixabay
Odgovori