Ljubičica

Ljubičica ili ljubica je cvijeće roda Viola iz porodice Violaceae. Raste u većini dijelova svijeta s umjerenom klimom. Postoje brojne vrste ljubičica od kojih su jedne višegodišnje, a druge jednogodišnje biljke. U proljeće se intenzivno uzgajaju na ukrasnim površinama, a tijekom jeseni i zime u posudama.

Sve vrste ljubičica uglavnom imaju srcolike listove i vrlo kratku stabljiku. Za neke od njih bi se moglo reći da nemaju stabljiku, tj. ne postoji uočljiva razlika između listova i stabljike. Kod takvih se vrsta cvijet prilikom cvjetanja samo uzdigne iz tla, dok ostale vrste imaju stabljike na kojima se istovremeno odvija i listanje i cvjetanje.

Kod većine ljubičica cvjetovi su dvostrano simetrični, a čini ih pet latica, od kojih se četiri jednake nalaze sa strane, a jedna široka je okrenuta prema dolje. Položaj i oblika latica može se razlikovati od vrste do vrste.

Boje cvjetova u rodu Viola razlikuju se od ljubičaste pa do različitih nijansi i tonova plave, bijele, krem i žute.

Vrste ljubičica

Prema nekim izvorima, postoji preko 700 vrsta ljubičica, a najveći broj različitih vrsta može se pronaći u Andama, Sjevernoj Americi, Japanu i u nešto manjem broju u Južnoj Africi i Brazilu.

Popis najpoznatijih vrsta ljubičica:

• Viola arvensis
• Viola banksii
• Viola biflora
• Viola canina
• Vila cheiranthifolia
• Viola elegantula
• Viola hirta
• Viola hederacea
• Viola odorata
• Viola pubescens
• Viola pedunculata
• Viola rostrata
• Viola riviniana
• Viola sororia
• Viola tricolor

Kod nas su najčešće mirisna ljubičica (Viola odorata L.), koja je samonikla biljka, te afrička ljubičica (Saintpaulia ionantha) koja je kućna biljka.

Mirisna ljubičica

Mirisna ljubičica je samonikla biljka koja se odlikuje sitnim cvjetovima, ali unatoč tome se od davnina proizvodi za rez. Zbog svog neodoljivog mirisa i rane cvatnje sastavni je dio tradicijskih vrtova. Cijela biljka je ljekovita i jestiva, tako da je uobičajena njena upotreba u narodnoj medicini.

Ova vrsta u uvjetima kontinentalne klime cvjeta u rano proljeće (ožujak ili travanj).  Najčešće se sadi u vrtovima, dok je sadnja u lončanicama manje zastupljena.

Mirisna ljubičica ima ljekovita svojstva, u tradicionalnoj medicini se u ljekovite svrhe skupljaju svi dijelovi biljke, a za proizvodnju kozmetike i parfema skupljaju se cvjetovi. Ljudi je često beru zbog njenog privlačnog mirisa, što uzrokuje znatno smanjenje brojnosti prirodnih populacija.

Sadnja i uzgoj mirisnih ljubičica

Zahvaljujući svom ugodnom mirisu, bogatstvu boje cvijeta i relativno lakom uzgoju, ljubičica je odavno nezaobilazna trajnica u dobro uređenim vrtovima.

U prvoj polovici 20. stoljeća je bila među najomiljenijim rezanim cvijećem pa je razvijen veliki broj različitih kultivara u brojnim nijansama (bijele, ljubičaste, tamnoljubičaste, ružičaste). Odlična je kao pokrivač tla na zasjenjenim mjestima.

Sadnja ljubičica može se obavljati i na teško dostupnim mjestima, jer kad razvije gusti pokrov nije je potrebno dodatno održavati i plijeviti. Preferira mjesta u djelomičnoj sjeni, ali je tolerantna pa će rasti i na osunčanim mjestima, sve dok tlo ima dovoljno vlage.

Iako uspijeva na različitim tlima, najviše joj odgovaraju hladna, humusna tla s dobrom drenažom. Podnosi temperature i do – 20°C, a može rasti čak i na zidovima.

Upotreba mirisne ljubičice

U kulinarstvu se mirisna ljubičica često koristi kao u kombinaciji s kupinom ili kao dodatak aromi čokolade. Svježi cvjetovi ljubičica koriste se za ukras, a kandirane ljubičice služe za dobivanje aromatiziranih pića.

Afrička ljubičica

Afrička ljubičica je kućna biljka čiji cvjetovi dolaze u širokom rasponu boja. Listovi su srcolikog oblika, a moguće je pronaći sve nijanse ljubičastih, plavih, ružičastih i crvenih cvjetova.

Biljka je porijeklom iz Tanzanije, a njezino širenje po Europi možemo zahvaliti njemačkom znanstveniku Walteru Saint Paulu koji je u 19. stoljeću primjerke divljih ljubičica iz Afrike poslao ocu u Njemačku. Afrička ljubičica i njezine sjemenke su vrlo brzo nakon toga postale dostupne u cijeloj Europi.

Sadnja i uzgoj afričke ljubičice

Afrička ljubičica traži bogatu zemlju s visokim udjelom organske tvari, a najbolje ih je saditi u manje posude. Treba se pobrinuti da zemlja prilikom sadnje bude suha, a jednom godišnje im je potrebno osigurali svježu zemlju.

Ova vrsta voli biti na neizravnoj svjetlosti, dok se tijekom zime mogu postaviti na izravno svjetlo. Za maksimalno cvjetanje potrebno im je više od 10 sati dnevnog svjetla. Ako listovi postanu pretamni, znači da im nedostaje svjetlosti.

Idealna temperatura za afričke ljubičice je 20-25ºC.

Za pravilan uzgoj ljubičica preporučljivo je gnojiti ih jednom godišnje, a ako izgledaju uvelo, može im se dodati samo malo gnojiva kako bi se potaknuo rast.

Što se tiče zalijevanja, potrebno je biti pažljiv. Afrička ljubičica se zalijeva vodom sobne temperature, jer ako je prehladna, može oštetiti korijen. Zalijeva se tako da se u tanjurić ispod posude ulije voda, a višak se ocijedi nakon 30 minuta. Ljubičice ne vole puno vode, pa zbog toga listove nemojte čistiti vodom, nego ih lagano očistite četkom.

Najčešće bolesti koje se javljaju kod uzgoja su pepelnica i različiti oblici truleži.

Bolesti i štetnici ljubičica

Najčešće bolesti ljubičica su fuzarioza, praškasta plijesan i sivi trulež.

Praškasta plijesan je gljivična bolest i očituje se stvaranjem bijelog premaza na lišću. Učinkoviti lijek je sumpor, a praškasta siva biljka treba biti prekrivena plastičnom vrećicom.

Prekomjerno zalijevanje i hladan zrak mogu uzrokovati fuzariozu. Fuzarioza se manifestira pojavom tamnog pigmenta na peteljkama biljke koje onda trule i opadaju. Kod prvih znakova bolesti potrebno je odstraniti oštećene dijelove biljke, a ostatak tretirati slabom otopinom kalij permanganata.

Način zalijevanja tijekom kojeg voda dolazi do latica cvijeta i lišća može dovesti do pojave bolesti naziva sivi trulež. Ova bolest se prepoznaje po pahuljasto sivoj prevlaci koja se pojavljuje na biljci i dovodi do propadanja ljubičice.

Kako bi se izbjegla pojava ove bolesti potrebno je nekoliko dana prije sadnje tlo držati u teškom mrazu. Zemlja se nakon toga otpada i miješa sa slabom otopinom kalijevog permanganata.

Uzgoj ljubičica ugrožavaju i različiti štetnici, a najčešći su različiti tipovi novčića (arahnoid, ciklamen i dr.). Kao simptomi prisutnosti ovih štetočina javljaju se deformacije na listu, odsutnost cvjetova i zaustavljanje rasta ljubičica. Najučinkovitija sredstva protiv ovih štetočina su actelic, akaricid i fitoverm. Toksični su za ljude pa je potreban oprez pri radu s njima.

Ljekovita svojstva ljubičica

Mirisna ljubičica se kao lijek upotrebljavala još kod starih Grka. Preporučivala se kod lošeg vida, glavobolje, mamurluka i poteškoća s disanjem. Isticala se i njezina djelotvornost kod jačanja srčanog mišića, smirivanja bijesa i ljutnje te kod nesanice.

Arapi su je koristili kod jetrenih tegoba te kod upale grla i krajnika.

Od aktivnih tvari koje ljubičica sadrži, najznačajniji su gorke tvari, glikozid iridin, saponini, spojevi salicilne kiseline, alkaloid odoratin i eterično ulje. Korijen biljke sadrži alkaloid violin koji je u većim koncentracijama jak purgativ i emetik.

U kozmetici se koristi eterično ulje dobiveno iz listova i cvjetova. Cvjetovi se koriste kao aroma u osvježavajućim vodicama za usta, a ekstrahirani pigment iz cvjetova služi kao lakmus za dokazivanje prisutnosti lužina ili kiselina.

Kada se dodaju u kupku, svježi cvjetovi ljubičica imaju umirujuće djelovanje na kožu.

Zanimljivosti o ljubičici

Ljubičica je u staroj Grčkoj bila simbol ljubavi, proljeća i vječnog života. Zahvaljujući njezinim ljekovitim svojstvima, uz nju se još od antičkog doba vežu mnoge legende i priče.

Mirisne ljubičice simboliziraju tajnu ljubav, skromnost, poniznost i plodnost. Ova značenja su povezana s niskim rastom biljke čiji su cvjetovi spušteni prema tlu i skriveni među zelenim listovima. Jedan su od omiljenih simbola proljeća i proljetnog buđenja, a simboliziraju i ponovno rođenje i vječni život.

Ovaj maleni cvijet koji se pojavljuje s prvim daškom proljeća iza sebe krije priču o tragičnoj ljubavi. Naime, legenda kaže da su prve ljubičice nastale iz krvi Atisa kojeg je ubila moćna božica Kibela. Kibela se zaljubila u mladog, prekrasnog Atisa, a kako bi ga obvezala na celibat, postavila ga je za svog svećenika. Međutim, to nije bilo korisno jer se Atis zaljubio u kćer boga Sangarija, a Kibela je odlučila kazniti ga smrću. Iz Atisove krvi prolivene krvi na zemlji su nikli maleni cvjetovi koji su svojom bojom podsjećali na zgrušane kapljice krvi.

Postoji i rimska legenda o nevinoj djevojci koja je bila žrtva bijesa božice Venere. Kupid je mladu djevojku proglasio najljepšom ikad viđenom djevojkom, a ljubomorna Venera je tukla djevojku sve dok nije poplavila i pretvorila se u maleni cvijet.

Ljubičica se spominje i u grčkim legendama pa tako postoji legenda o nimfi Io koja je bila Zeusova ljubav. Nakon što je njegova žena Hera posumnjala u to, kako bi sakrio istinu, Zeus je nimfu pretvorio u bijelu kravu. Kad bi nimfa plakala, njene suze su imale okus i izgled grube trave. Kako bi ublažio njenu patnju, Zeus je suze pretvorio u malene ljubičice.

Ljubičica se nalazi u brojnim umjetničkim djelima, a prema njoj su nastala i imena ljudi. U srednjovjekovnoj su umjetnosti česte na slikama Marije u rajskom vrtu, a nalaze se i u drugim motivima poput Marijina navještenja i slično.

Ljubičice su puno prije ruža bile simbol ljubavi i njezinog zaštitnika sv Valentina. Dok se nalazio u tamnici, sv. Valentin je skupljao ljubičice i pretvarao ih u tintu, kako bi pisao svojim prijateljima.

Ljubičica je bila najdraži cvijet Napoleonove supruge, carice Jozefine. Napoleon je supruzi godinama darivao ljubičice za rođendan, a prije odlaska u zatočeništvo, ubrao je ljubičice s njezina groba i do smrti ih je nosio u medaljonu oko vrata.

Foto: LoggaWiggler/Pixabay