Pšenoraž ili tritikale je hibridna vrsta, nastala od dvije različite vrste iz dva različita roda. Riječ je o žitarici sitnog zrna koja je nastala križanjem raži i pšenice. Uglavnom se upotrebljava u prehrani stoke i peradi jer je nježne strukture i slatkastog okusa pa je životinje rado jedu.
Uzgoj pšenoraži je moguć u područjima gdje se sa pšenicom postižu niski prinosi i loša kvaliteta zrna. Osim toga, ima bolja nutritivna svojstva od ostalih žitarica. Tritikale ili pšenoraž ima brži početni rast i kraću vegetaciju pa se može koristiti kao zamjena i za ozime i za jare pšenice. Još jedna od prednosti je i to što se kod uzgoja pšenoraži ne moraju upotrebljavati herbicidi, budući da kod ove žitarice zbog intenzivnog busanja i ubrzanog porasta brzo dolazi do zasjenjenja tla pa korov ne može rasti.
Pšenoraž se prvo upotrebljavala isključivo kao stočna hrana, ali kasnije je razvijen i oblik koji se upotrebljava za proizvodnju proizvoda koje mogu konzumirati i ljudi.
Sjetva pšenoraži
Budući da je pšenoraž prilagodljiva žitarica, dobro će rasti na gotovo svim tlima, ali ipak su za uzgoj najbolje černozemi te treset i laka pjeskovita tla. Ono što je obavezno kod uzgoja pšenoraži je dobra obrada tla jer ima slabo razvijen korijen koji nema snažnu usisnu moć.
Ova žitarica ne podnosi uzgoj u monokulturi, a na istom se zemljištu može saditi svake tri godine. Najbolji prinosi se postižu ako se pšenoraž sije iza ranih hibrida krumpira i graška te nakon višegodišnjih travnatih smjesa i suncokreta.
Prije sjetve se provodi osnovna i dopunska obrada tla, i to na isti način kao i kod sjetve pšenice. S obzirom na to da pšenoraž ima slabije razvijen korijen, jako je važno obaviti kvalitetnu obradu tla. Tlo se obrađuje oranjem na dubinu od 25 do 30 cm, a glavni cilj je što bolja i kvalitetnija priprema tla za sjetvu. Važno je postići mrvičast površinski sjetveni sloj. Tlo se može obrađivati i na manjoj dubini, ali ako je prije sjetve pretkulture obavljena duboka obrada i ako tlo na parceli nije jako zbijeno.
Nakon obrade oranjem, zemljište se prije sjetve dodatno obrađuje drljanjem i tanjuranjem.
Najbolje vrijeme za sjetvu ozime pšenoraži je prva polovica listopada. Kao sjetveni materijal treba koristiti čisto, zdravo i neoštećeno sjeme, a za jedan hektar potrebno je oko 200 kg sjemena. Sjeme se sije na dubinu od 3 do 5 cm. Na težim tlima se može obavljati i pliće, a na lakšima dublje. Preporučuje se da međuredni razmak bude 10 do 15 cm.
Sjetva jare pšenoraži može se obavljati od druge polovice veljače pa sve do sredine ožujka. Jara pšenoraž ima kraću vegetaciju i slabije busa u odnosu na ozimu pšenoraž. Isto tako, ima kraći stadij javorizacije, daje kvalitetnije zrno i otpornija je na sušu i visoke temperature.
Prije sjetve treba obaviti analizu tla i u skladu s tim dodati mineralno ili stajsko gnojivo, kako bi se osigurao veći i kvalitetniji prinos. Za gnojidbu se uglavnom upotrebljava NPK gnojivo u omjeru 8:16:24 ili 7:20:30, a za jedan hektar je potrebno oko 300 kg gnojiva.
U rano proljeće će biti potrebno obaviti i prihranu, a u tu se svrhu koriste lako topljiva dušična gnojiva. Prihrana se obavlja dva puta godišnje za vrijeme vegetacije. Prvu prihranu treba obaviti na prijelazu između zime i proljeća, dok je tlo još uvijek blago smrznuto, a pritom se koristi KAN gnojivo u količini od 200 kg po hektaru. Druga prihrana se obavlja 30 do 40 dana poslije prve prihrane, odnosno na početku klasanja i tada se koristi oko 150 kg KAN gnojiva po hektaru.
Uzgoj pšenoraži i održavanje usjeva
Pšenoraž ima bolju sposobnost prezimljavanja od pšenice i otporna je na stvaranje leda te naglo otapanje snijega. Budući da je otporna na niske temperature može se uzgajati i u planinskim područjima.
Ne smeta joj ni nedostatak vode jer odumire polako pa je funkcija listova pšenoraži puno duža nego što je to slučaj kod listova pšenice. Upravo zbog toga pšenoraž nakupi 1 – 2% više bjelančevina nego pšenica te 3 – 5% više nego raž.
Bolesti i štetnici
Prilikom uzgoja pšenoraži uglavnom nije potrebno koristiti herbicide jer, kao što je već spomenuto na početku, zahvaljujući ranom proljetnom porastu i intenzivnom busanju biljke vrlo brzo zasjenjuju tlo i tako onemogućavaju rast korova.
U nekim slučajevima ipak može doći do razvoja korova, a tada se provodi zaštita preporučenim herbicidima.
Pšenoraž je uglavnom otporna na bolesti, ali u slučaju pojave bilo koje bolesti upotrebljavaju se fungicidi, kao i kod drugih strnih žitarica.
Štetnici se također suzbijaju na isti način kao i kod svih drugih žitarica, što znači da se koriste insekticidi. Važno je redovito pratiti pojavu i po potrebi suzbijati miševe i voluharice.
Žetva pšenoraži
Pšenoraž se žanje onda kada vlaga u zrnima padne ispod 13%, odnosno kada zrna prijeđu iz voštane u punu zrelost, a način na koji će se vršiti ovisi o tome koliko su biljke polegnute. Krmne sorte imaju visoke stabljike kod kojih u fazi sazrijevanja dođe do polijeganja, dok sorte koje se uzgajaju za zrno imaju niske i čvrste stabljike koje nisu sklone podlijeganju.
Polegnuti usjevi pšenoraži se jednofazno žanju kombajnom, dok se žetva polegnutih usjeva obavlja u dvije faze. Usjev se prvo pokosi pa se ostavlja da se posuši, a nakon toga slijedi vršidba kombajnom.
Uz primjenu preporučenih agrotehničkih mjera moguće je ostvariti visok prinos pšenoraži.
Upotreba pšenoraži
Iako se pšenoraž najvećim dijelom upotrebljava za prehranu stoke, često se koristi i za proizvodnju brašna od kojeg se prave pekarski proizvodi. Uz to, upotrebljava se u proizvodnji škroba, alkohola i pivskog slada.
Povijest
Pšenoraž se prvo pokušao dobiti sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, ali tada se tijekom križanja koristio otrovni kolhicin.
1876. godine je proizveden prvi križanac raži i pšenice, ali on je bio sterilan. Nova žitarica je bila formirana od prvog dijela pšenice i drugog dijela raži. Prvi plodni hibrid proizveo je Nijemac Wilhelm Rimpau 1888. godine, a u katalog sorti je prvi put uvršten 1983. godine u Francuskoj.
Tritikale ili pšenoraž se masovnije počeo uzgajati zbog boljih morfoloških osobina u odnosu na pšenicu i raž. Za prehranu stoke se koristi kao travno brašno, sijeno i kao silaža.
Najviše se uzgaja u Poljskoj, a zatim u Francuskoj i Njemačkoj. Zemlje u kojim se također uzgaja su Bjelorusija i Kina, dok se u manjoj količini uzgaja i u Australiji.
Foto: Jan Tuomi / Pixabay
Odgovori