Pšenica

Pšenica pripada porodici trava jednosupnica koje su prepoznatljive po uskom i dugom lišću te po jedva primjetnim cvjetovima. Istoj porodici pripadaju raž, zob, kukuruz i slične vrste. Pšenica kakva se danas koristi za uzgoj nastala je od divljih trava koje su do danas mutirale ili su genetski modificirane do oblika koji poznajemo, a čije je sjeme znatno veće i ostane priljubljeno koljenu, što ga čini otpornijim na rasipanje.

Stabljika pšenice je člankovita, cilindričnog oblika i šuplja u sredini. Može narasti do metar u visinu, a prijašnje sorte su bile visoke i do metar i pol. Kod nižih biljaka rjeđe dolazi do polijeganja pa su današnje vrste otpornije. Pšenica ima naizmjenično raspoređene listove, a oni se sastoje od plojke, rukavca i jezičca. Korijen pšenice se sastoji iz dva dijela. Primarni dio korijenovog sustava služi za upijanje vode i hranjivih tvari iz tla, dok sekundarni raste do dva metra u dubini i stabilizira biljku.

Na vrhu stabljike ili vlati pšenice formira se klas u kojem se nalazi zrnje. Svako zrno na sebi ima brazdu i dlakavi vršak. Zrna su najčešće bijele boje do žute boje, a postoje i ona koja su crvena.

Pšenica je druga zrnata biljka po uzgoju za masovnu proizvodnju, odmah iz kukuruza, a ispred riže. Ne uzgaja se samo za prehranu, odnosno za proizvodnju brašna od kojeg se rade pekarski proizvodi i kolači, nego se koristi i za proizvodnju alkoholnih pića te kao biogorivo i građevni materijal. Dijelovi pšenice se također upotrebljavaju i za ishranu stoke.

Vrste

Postoji puno vrsta i sorti pšenice, a neke od poznatijih su:

• Pšenica ozima obična – ima meko zrno, a sadi se na jesen (u listopadu). Vegetacija joj traje devet mjeseci.
• Pšenica ozima tvrda – sije se u isto vrijeme kad i obična ozima pšenica, samo što je za nju karakteristično tvrđe zrno.
• Pšenica jara obična – naziva se još i mekom pšenicom. Ima kraće razdoblje vegetacije i otporna je na visoke temperature i sušu. Daje velike prinose, ali ima zrno srednje kvalitete. Uzgaja se u sjevernim dijelovima Hrvatske.
• Pšenica jara tvrda – ima zbijen klas i tvrdo zrno, a brašno dobiveno od ove vrste sadrži više kvalitetnih bjelančevina. Ova vrsta je pogodna za uzgoj na područjima gdje vlada suša, ali daje manje prinosa od pšenice mekog zrna.
• Pravi pir – ima veće zrno od obične pšenice i visoku stabljiku, pa je sklon polijeganju. S obzirom na to da sjeme raste u zatvorenoj ljusci, bolje je zaštićeno nego što je to slučaj kod drugih vrsta, ali proces njegove prerade je dosta kompliciraniji i skuplji. Pir sadrži više proteina i sve se više uzgaja zbog toga što odlično zamjenjuje pšenično brašno u kruhu te u raznim tijestima i kolačima, a ne izaziva alergijske reakcije.

Glavna razlika između jare i ozime pšenice je ta što ozima pruža stabilnije i veće prinose pa samim time ima i veći ekonomski značaj.

Sjetva

Za sjetvu pšenice idealna su duboka i umjereno vlažna tla bogata humusom. Takva su aluvijalna tla, livadska crnica, černozemi i plodna gajnjača. Pšenici odgovaraju blago kisela tla čija pH-vrijednost iznosi od 6,5 do 7. Tla koja su bogata hranjivim tvarima neće biti potrebno često gnojiti.

Nije preporučljivo uzgajati pšenicu kao monokulturu jer je tada podložnija obolijevanju. Dobri predusjevi za pšenicu su grah, grašak, industrijske biljke poput suncokreta, uljane repice i šećerne repe, zatim kukuruz i soja. Leguminoze kao predusjev mogu popraviti strukturu tla i obogatiti ga humusom.

Prije sjetve pšenice treba obaviti obradu tla, a ona se vrši tijekom ljetnih mjeseci. Tlo nakon uklanjanja predusjeva treba plitko zaorati i duboko potanjurati kako bi se očuvala vlaga i unijeli ostaci prijašnjih kultura. Nakon toga se vrši gnojidba mineralnim gnojivima, a zatim se još jednom obavlja duboko oranje kako bi se gnojiva što bolje unijela u zemlju. Prije sjetve bi bilo poželjno usitniti površinski sloj zemlje drljanjem ili tanjuranjem, jer će biljke zbog toga kasnije klijati jednolično.

Sjeme pšenice prije same sjetve treba tretirati fungicidima na bazi bakra te sredstvima protiv biljnih bolesti. Sjetva pšenice se uglavnom obavlja u listopadu, a točno vrijeme se određuje ovisno o vremenskim prilikama i sorti koja se koristi za sjetvu. Ovisno o sorti, po hektaru se sije 250 – 300 kilograma sjemena i tako se može dobiti 600 – 700 biljaka.

Dobri susjedi

Kvinoja

Uzgoj

Za uzgoj pšenice idealna je kontinentalna klima, a da bi zrno proklijalo, temperatura bi trebala iznositi od 14 do 20°C. U tom će slučaju niknuti za nešto manje od tjedan dana. Što je temperatura niža, klijanje će biti sporije, pa na primjer pri temperaturama nižim od 7°C pšenici za klijanje treba i do 20 dana.

Jednom kada je prekrije snijeg, može podnijeti i niže temperature zraka. Biljke koje su već razvile korijen i imaju dovoljno hranjivih tvari mogu izdržati temperature i do -20°C.

Iako pšenica može rasti na mjestima s različitim rasporedom i količinom oborina, najbolje će uspijevati ako je osigurano oko 650 do 700 litara oborina po kvadratnom metru. Najveće potrebe za vodom ima u fazi nicanja, ali ako biljke budu imale manjak vode u vrijeme kada formiraju klasove, oni će biti manje plodni, što znači da će i prinosi biti manji.

Dovoljne količine vode u razdoblju od klasanja do zriobe osigurat će krupnije zrno.

Održavanje

Kada je u pitanju gnojidba, pšenici je potreban dušik u količini od 140 – 200 kg/ha, fosfor u količini od 70 – 130 kg/ha te kalij u količini od 80 – 140 kg/ha.

Gnojidba se obavlja u tri faze:

• Predsjetvenom gnojidbom se biljkama osiguravaju sve hranjive tvari koje će biti potrebne za klijanje i razvoj. U tu se svrhu koriste mineralna gnojiva, a u tlo se unose prilikom tanjuranja.
• Kod osnovne gnojidbe unosi se oko 300 kg urea gnojiva 10-30-20 ili 500 kg NPK gnojiva omjera 8-26-26.
• U vrijeme vegetacije se obavlja prihranjivanje i to u dva navrata. Prva se prihrana obavlja pri busanju, a druga pri vlatanju. Pritom se dodaje do 60 kg/ha dušika. Ako se na pšenici uoče simptomi nedostatka dušika i nakon te dvije prihrane, dušik se može dodati i po treći put, u korektivnoj prihrani.

Kod uzgoja ozime pšenice u proljeće treba prorahliti površinski sloj zemlje. Zemlja se uglavnom rahli rotacijskim motikama kojima se uništava korov, ali se ograničava isparavanje tla.

Nasade pšenice treba štititi protiv korova. Korovi se mogu suzbijati herbicidima, najčešće u proljeće kada intenzivno rastu, ali puno bolje i ekološki prihvatljivije je držati se plodoreda.

Zaštita od bolesti

Pri uzgoju pšenice mogu se pojaviti bakterijske i gljivične bolesti, osobito u vlažnim razdobljima. Pšenica je podložna obolijevanju od smeđe i žuto smeđe pjegavosti lista te od žitne hrđe i pepelnice.

Od štetnika se u proljeće na nasadima mogu pojaviti žitni balac, žitna lema te različite vrste grinja i gusjenica.

Većina bolesti pšenice može se spriječiti sjetvom zdravog sjemenja i dezinfekcijom istoga prije sadnje te, naravno, primjenom fungicida i ostalih kemijskih sredstava za zaštitu.

Žetva

Žetva pšenice se može obavljati u jednoj, dvije ili više faza.

Jednofazna žetva može započeti kada su zrna pšenice u voštanoj fazi zrelosti, a izvodi se u pet do osam dana. Žetva se obavlja kombajnom i gubitak zrna je u ovom slučaju minimalan.

Dvofazna žetva se obavlja tako da se pšenica prvo pokosi na otprilike 20 cm visine, zatim se prvo osuši u otkosima, a onda se vrši kombajnom. Ovakav način žetve, u odnosu na prethodno spomenuti, omogućuje pravovremenu žetvu i postizanje boljeg prinosa, ali isto tako postoji veća mogućnost od osipanja zrna te od prosipanja u elevatoru.

Sušenje

Kako bi se spriječio razvoj plijesni i omogućilo što dulje skladištenje, zrna pšenice treba osušiti. Sušiti se mogu na suncu ili u sušarama.

Zrna se kod sušenja na suncu rasprostiru u tankom sloju na prethodno pripremljenu podlogu. Pšenicu povremeno treba prevrtati, a prije zalaska sunca se skuplja na hrpu i prekriva nekom vrstom cerade. Na ovakav se način mogu sušiti manje količine zrna pšenice jer je potrebno dosta prostora, sušenje traje duže i potrebno je uložiti velike napore.

U sušarama se brže mogu osušiti veće količine zrna pšenice. Zrna se mogu sušiti toplim zrakom ili toplim smjesama plinova, s tim da temperatura ni u kojem slučaju ne smije prelaziti 40°C.

Skladištenje

Kao i ostale žitarice, pšenica se skladišti u silosima. Silose u kojima će biti uskladištena pšenica treba dobro očistiti od ostataka prijašnjih kultura ili eventualno nekakvih nametnika i njihovih ličinki ili jajašca. Silosi ne smiju biti oštećeni ili imati nekakve rupe. Moraju biti dobro izolirano od vlage i sunca. Prije skladištenja pšenice, silose treba dezinficirati, a isto tako i samu pšenicu jer postoji mogućnost da s njom dođu i nametnici pa bi tako cijeli prinos mogao biti ugrožen.

Pšenica u kuhinji

U kulinarstvu se ne koristi samo sjeme, već i klice pšenice. Pšenične klice se mogu dodavati varivima, palačinkama, zdravim napicima i jogurtu. Bogate su različitim nutrijentima i imaju višestruko povoljno djelovanje na ljudski organizam.

Ako se za pripremu jela koriste cjelovita zrna pšenice, njih prije upotrebe treba namočiti barem osam, a idealno bi bilo 12 sati. Zrna se kuhaju oko sat vremena u posoljenoj vodi, a zatim se mogu dodavati pitama, kruhu, različitim jušnim jelima, prilozima i salatama. Mogu se jesti i uz jela od povrća te uz mesna jela.

Pšenična zrna možemo dodati salati od paprika, rajčica ili tofu sira. Možemo ih kombinirati i s rižom, pa čak i sa sušenim voćem poput brusnica, marelica i grožđica. Jedu se i s bobom, mahunama ili graškom, a posebno obogaćuju jela na žlicu. Izvrsno se slažu i s korjenastim povrćem kao što je repa, poriluk i kelj, a i s krumpirom i gljivama.

Mekinje ili pšenične pahuljice su odličan izbor za doručak, a mogu se konzumirati kuhane kao kaša ili jednostavno namočene u mlijeku ili jogurtu. Od lomljene i parene pšenice se radi i poznati kus-kus, koji se priprema na sličan način kao i palenta, a služi kao prilog ili podloga za druga jela.

Ljekovitost

Čak 71% sastava pšenice odnosi se na ugljikohidrate. Bogata je mineralima i vitaminima, najviše piridoksinom, tiaminom, niacinom te pantotenskom i folnom kiselinom. Od minerala sadrži fosfor, selen, bakar, magnezij, mangan, cink i željezo.

Ljekovita svojstva pšenice najvećim dijelom ovise o tome u kakvom se obliku konzumira – jesu li to mekinje, pšenične klice, cjelovito zrno ili možda i pak obrađeno, a u tom slučaju je važno i to kako je te u kojoj mjeri obrađeno. Uz mekinje i klice, najzdravija su cjelovita zrna pšenice jer sadrže sve važne nutrijente.

Nerafinirana zrna pšenice su dobar izvor zdravih ugljikohidrata i proteina. Pomažu u smanjenju rizika od razvoja dijabetesa tipa 2 te rizika od pojave srčanih bolesti.

Pšenica je zbog velikog udjela vlakana dobra za probavu. Potiče pražnjenje crijeva i smanjuje rizik od nastanka bolesti debelog crijeva, pogotovo raka crijeva i upale debelog crijeva.

Fenoli i fitonutrijenti iz pšenice imaju antioksidativno djelovanje, a ona potiče izbacivanje toksina iz organizma i smanjuje rizik od pojave raznih bakterijskih i virusnih bolesti.

Cjelovita zrna žitarica sadrže i fitoestrogen, koji čuva elastičnost krvnih žila, smanjuje razinu kolesterola i potiče različite metaboličke procese.

Povijest

Smatra se kako je pšenica podrijetlom s područja Bliskog istoka, gdje se uzgajala još 8.000 godina prije nove ere. Kasnije se uzgoj pšenice proširio na područje današnje Grčke, Indije i Cipra, a zatim i do Egipta. Pšenica se na području današnje Njemačke i Španjolske pojavila otprilike 5.000 godina prije nove ere. Danas je najznačajniji ratarski usjev i njome je zasijana četvrtina obradivih površina u svijetu.

Zbog iznimno dobre agronomske prilagodljivosti i mogućnosti da raste na područjima koja su na nivou mora pa sve do područja od oko 4.000 metara nadmorske visine, pšenica se smatra osnovnom komponentom prehrane. Osim što je prilagodljiva, ima prednost i zbog toga što je jednostavna i laka za skladištenje, a njeno zrno se lako pretvara u brašno.

Foto: Candiix /Pixabay