Prokulica (kelj pupčar) biljka

1 Sadnja prokulice
2 Uzgoj prokulice
3 Bolesti i štetnici
4 Berba i skladištenje
5 Prokulica u kuhinji
6 Ljekovita svojstva prokulice
7 Zanimljivosti

Prokulica (lat. Brassica oleracea L. convar.) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice krstašica. Poznat je i pod nazivima kelj pupčar i čimulica, a njegov uzgoj na području Europe započinje u 13. stoljeću na području današnjeg glavnog grada Belgije pa se ova biljka još naziva i briselskim kupusom. Od ostalih kupusnjača razlikuje se po tome što se ne konzumiraju listovi, nego pupovi biljke, odnosno male okrugle glavice.

Kelj pupčar ima uspravnu stabljiku koja je pri osnovi drvenasta, a može biti visoka do 100 cm. Zeleni listovi kelja pupčara su veliki, obrnuto jajasti i lagano naborani. Rastu na dugim peteljkama uzduž cijele stabljike, a u njihovim pazušcima s gornje strane nastaju mali glavičasti pupovi, promjera 3 -4 cm. Starije biljke dobace listove pa na stabljici ostanu samo pupovi, a u drugoj godini se formiraju cvjetovi, koji su skupljeni u razgranate grozdaste cvatove.

Cvjetovi kelja pupčara su dvospolni, a rastu na tankim i kratkim peteljkama. Sastoje se od čaške koju čine četiri zelena, uspravna lapa i vjenčica, sastavljenog od četiri žute latice.

Sadnja prokulice

Kelj pupčar može se uzgajati iz sjemena i presadnicama. Sjeme se sije u travnju, a biljke se presađuju u svibnju ili lipnju, pri čemu između svake biljke treba ostavljati 50 cm razmaka. U toplijim područjima bolje uspijeva u jesenskim i zimskim mjesecima, jer u proljeće brzo ode u sjeme. Ondje se sije od polovice lipnja, a presađuje u kolovozu.

Za uspješan uzgoj kelja pupčara potrebno je osunčano mjesto, tlo bogato hranjivim tvarima i dosta vode. Najbolje će uspijevati na srednje teškim tlima, kao što je pjeskovito ilovasto tlo. Tlo treba biti bogato humusom i mrvičaste strukture.

Prije sadnje kelja pupčara u tlo se zaorava 30 t/ha stajskog gnojiva. Uz njega je dobro dodati i kalij u količini od 120 kg/ha, dušik u količini od 100 kg/ha i fosfor u količini os 80 kg/ha. Prije sadnje unosi se pola navedene količine dušika i cijela količina fosfora i kalija, dok se ostatak dodaje u prihrani.

Najbolje je saditi ga nakon ranog krumpira ili graška, a kod mješovitih kultura sadi se uz celer, krumpir, ciklu ili koprivu.

Uzgoj prokulice

Kelj pupčar je najotpornija vrsta kupusa kad su u pitanju niske temperature. Jako dobro podnosi mrazeve i temperature do čak -12°C, stoga čak i u kontinentalnim dijelovima može prezimiti na otvorenome. Za nicanje kelja pupčara potrebna je temperatura od 1 – 5°C, a za rast od 4 – 7°C. Optimalna temperatura za daljnji rast i formiranje pupova je od 18 – 20°C, dok visoke ljetne temperature usporavaju rast biljke.

Vrlo bitan faktor u uzgoju kelja pupčara je voda. S obzirom na to da je riječ o povrću koje treba vodu u izobilju, svakako se preporučuje navodnjavanje nasada, osobito u toplim ljetnim mjesecima. Nedostatak vlage otežava pravilan razvoj pupova pa se oni ostaju sitni i gorki, a samim time i neprikladni za jelo.

Održavanje nasada kelja pupčara uključuje i okopavanje i prihranu. Gnojivo se stavlja oko biljaka, a zatim se zagrće zemljom. Prihrana se obavlja samo jednom, tada se dodaje druga polovica već spomenutog dušika i s njime ne treba pretjerivati jer može produžiti vegetaciju kelja pupčara i dovesti do toga da plodovi budu rastresiti.

Da bi s potaknuo rast glavica u pazušcima listova, potrebno je odrezati vršni pup na biljkama najkasnije do početka rujna.

Bolesti i štetnici

Kod uzgoja ovog povrća mogu se javiti jednake bolesti i štetnici kao i kod svih ostalih kupusnjača. Od bakterijskih i gljivičnih bolesti, ovo povrće najviše napadaju suha trulež stabla te plamenjača kupusnjača i bijela trulež.

Od štetnika se mogu pojaviti žičnjaci, kupusna muha te sovice i njihove larve. Poseban problem mogu stvarati lisne uši, osobito u sušnijim razdobljima. One se tada suzbijaju insekticidima, ali tek nakon što se pojave.

Berba i skladištenje

Berba prokulica može se obavljati tijekom cijele zime, sve do ranog proljeća, ali točno vrijeme berbe ipak ovisi o klimi u kojoj se ovo povrće uzgaja. S berbom se najčešće počinje krajem studenog, a berba traje tijekom cijelog prosinca i siječnja.

Glavice kelja pupčara koje su spremne za berbu trebale bi biti velike do 3 cm u promjeru. One se uglavnom ubiru odozdo prema gore, jer tako i sazrijevaju. Kelj pupčar se ovako bere ako je zasađen na manjim površinama, a kod većih nasada branje se obavlja strojno i sve se glavice beru odjednom.

S obzirom na to da biljka tijekom niskih temperatura sama štiti pupove od smrzavanja tako da spušta listove, kelj se u unutrašnjosti može brati i pod snijegom. Pupovi koji ipak smrznu se ne beru, nego se ostavljaju na biljci dok se ne odmrznu. Glavice su ukusnije za jelo ako su neko vrijeme bile izložene niskim temperaturama.

Kelj pupčar nakon branja možemo pakirati u mrežaste sintetičke vreće do 5 kg ili u PE vrećice zapremnine od 1 – 1,5 kg. Nakon toga se skladišti na temperaturi od 0 do 1°C i relativnoj vlažnosti od 97%. Tako se može sačuvati do 6 tjedana, a ako glavice nisu odvojene od stabljike, onda i do 8 tjedana.

U hladnjaku ga možemo sačuvati 3 -4 dana, ako ga umotamo u papirnati ubrus i držimo u plastičnoj vrećici.

Prokulica u kuhinji

Kelj pupčar se može pripremati kao bilo koja druga vrsta kupusnjača, ali preporučuje se kuhanje na pari jer se tako najbolje mogu sačuvati njegova ljekovita svojstva. Prije pripreme treba ga očistiti od starog i požutjelog lišća.

Može se poslužiti začinjen samo s paprom i soli ili uz dodatak vrhnja i majoneze. Jako je ukusan ako se panira ili samo malo uvalja u mrvice pa poprži na maslacu ili ulju.

Kelj pupčar možemo i konzervirati s vinskim octom i malo soli ili pripremiti kao salatu. Osim pupova, mogu se kuhati i listovi kelja, i to na isti način kako se priprema i raštika. Ako ga želimo konzumirati i van sezone, možemo ga zamrznuti.

Ljekovita svojstva prokulice

Zbog enzima koje sadrži, a koji pomažu u očuvanju zdravlja ljudskih stanica, kelj pupčar je jedna od najzdravijih sorti kelja. Jedna šaka ovog povrća nutricionistički može zamijeniti veću glavicu običnog kupusa.

Iako ima nisku energetsku vrijednost, samo 36 kalorija u 100 grama, bogat je vitaminima, mineralima i drugim nutrijentima. Zbog niske kalorijske vrijednosti omiljen je među ljudima koji žele održati idealnu težinu, ali i među vegetarijancima, veganima i sportašima.

Sadrži puno kalija, beta karotena, vitamina A, vitamina C i folne kiseline. Uz to, bogat je i vlaknima pa je dobar za bolji rad crijeva i uspostavu redovite stolice, što ujedno umanjuje rizik od nastanka teških bolesti.