Pistacija je listopadno drvo iz porodice rujevki koje može doseći visinu od 10 metara. Ipak, kad je u pitanju uzgoj pistacija, nastoji se zadržati grmoliki oblik ili oblik niskog stabla kako bi se lakše obavljala berba. Stablo pistacija ima razgranat korijen koji može prodrijeti u tlo nekoliko metara.
Kora stabla pistacije je sive boje, dok su grane smeđe. Ovalni listovi su neparno perasti i tamnozeleni, a na jednoj peteljci može rasti do pet listova. Do cvatnje dolazi prije listanja, točnije tijekom ožujka, a cvjetovi su sitni i rastu skupljeni u metličaste cvatove. Plod pistacija je sitna koštunica koja je obavijena omotom krem boje. Omot tijekom sazrijevanja plodova krene lagano pucati, a unutar same koštunice je smještena jestiva sjemenka zelene boje.
Plod pistacija se može jesti sirov, a može se peći i soliti. Hranjiv je i bogat zdravim uljima, pa tako sadrži čak 50% ulja, oko 20% ugljikohidrata i jednaku količinu proteina. Pistacije se koriste kao prirodno bojilo i dodatak raznim slatkim i slanim jelima.
Vrste pistacija
Najpoznatije sorte pistacija su:
Tršlja
Tršlja (lat. pistacia lentiscus). Iako su ostale sorte listopadna stabla ili grmovi, tršlja je zimzelena sorta pistacija i najčešće upotrebljava za uzgoj na području Mediterana. Može rasti i na zaslanjenim tlima pa se uzgaja i na područjima uz samu morsku obalu. Ekološki je značajna jer sprječava eroziju tla, a u Hrvatskoj se može pronaći na području Istre, priobalja i na gotovo svim dalmatinskim otocima. Može se koristiti i kao podloga za cijepljenje prave tršlje.
Prava tršlja
Prava tršlja (lat. pistacia vera) je listopadni grm ili nisko drvo koje je otporno na niske temperature, a zbog lijepog izgleda i niskog rasta uzgaja se i kao ukrasna biljka. Prirodna staništa ove sorte su područja Sirije i Mezopotamije. Uz masline i vinovu lozu, ubraja se među najstarije mediteranske kulture. S obzirom na to da ima jak korijenov sustav nije dobra za presađivanje pa se preporučuje uzgoj iz sjemena.
Smrdljika
Smrdljika (Pistacia terebinthus) je sorta koja ima gustu krošnju, a naziv je dobila zbog listova koji šire neugodan miris kad se protrljaju. Iako se plodovi ove sorte također mogu konzumirati, oni imaju nešto gorči okus u odnosu na ostale sorte. Raste uz riječne tokove i u makijama. Odgovaraju joj osunčana staništa i položaji na manjoj nadmorskoj visini.
Sadnja pistacija
Za sadnju i uzgoj pistacija pogodna su glinena i duboka tla. S obzirom na to da ima razgranat korijen koji ide dosta duboko u tlo, nema pretjerano velike zahtjeve kad je u pitanju vrsta tla. Budući da je riječ o dugovječnoj kulturi i da presađivanje nije preporučljivo, pistacije odmah treba saditi na zemljište na kojem se planira uzgoj. Preporučuje se sadnja na dobro dreniranom tlu.
Za postizanje najboljih rezultata preporučuje se cijepiti pistaciju na podlogu. Sadnja pistacija obavlja se tijekom jeseni kako bi se korijen do proljeća mogao dobro razviti i pripremiti za sušnije razdoblje. Ako se ipak odlučite na uzgoj iz sjemena, sjeme treba 10 sati prije sadnje namočiti u vodu. Poslije toga se po jedna sjemenka sadi u zasebnu posudu koja je ispunjena mješavinom zemlje i pijeska. Mješavina bi trebala biti vlažna, ali ne mokra, a posude nakon sadnje treba staviti na sunčano mjesto kako bi mladice što prije izrasle.
Kod podizanja nasada treba imati na umu da je riječ o dvodomnoj biljci pa je važno posaditi stabla i sa ženskim i s muškim cvjetovima. Na jedno muško stablo dolazi čak šest ženskih, a kod cvatnje se javlja problem s ispuštanjem peludi. Budući da muška stabla otpuštaju pelud dok su ženski cvjetovi još uvijek zatvoreni, potrebno je skupiti i sačuvati pelud dok tučci na ženskim stablima ne budu spremni za oplodnju.
Muška i ženska stabla možemo razlikovati po listovima. Muška stabla pistacija imaju duguljaste listove tamnozelene boje, dok su listovi kod ženskih stabala ovalni i svjetlije su boje.
Uzgoj pistacija
S obzirom na to da je pistacija biljka toplog podneblja, uzgoj će biti najuspješniji u uvjetima mediteranske klime. Međutim, ovo stablo nije osjetljivo na niske temperature pa dobro podnosi različite temperaturne raspone. Uzgoj pistacija moguć je i na područjima do 1.200 metara nadmorske visine.
Za uspješan rast i razvoj pistacija potrebno je dosta svjetlosti i topline. Riječ je o kulturi koja može podnijeti visoke temperature i sušu. Budući da ima korijen koji prodire duboko u tlo, vlagu može crpiti iz većih dubina u tlu.
Ako se pistacija uzgaja u loncima, njih u proljeće treba iznijeti na otvoreno i povremeno plijeviti zemlju. U ljetnim mjesecima biljku treba redovito zalijevati, ali ne treba pretjerivati jer joj ne odgovara puno vode. Zimi lonac treba unijeti u zatvoreni prostor kako bi stabla bila zaštićena od mraza i hladnoće.
Kod uzgoja na otvorenom, u ljetnim mjesecima treba orezati stabla pistacija. Tijekom prvih godina uzgoja oblikuju se poput lepeze.
Bolesti i štetnici
Bolesti koje se mogu javiti kod uzgoja pistacija su koncentrična pjegavost lista, trulež korijena, pepelnica lijeske, hrđa te rak korijena i korijenovog vrata.
Od štetnika se može pojaviti crveni pauk.
Berba i skladištenje pistacija
Ako je u pitanju uzgoj iz sjemena, stablo pistacije će dati plodove tek nakon deset godina, dok se to vrijeme upola smanjuje ako je pistacija cijepljena na podlogu. Plodovi pistacija sazrijevaju od srpnja do kolovoza, a iako se svake godine može očekivati urod, stablo će najviše plodova dati svakih 3 – 4 godine. Kod starijih stabala pistacija moguće je ostvariti prinos od oko 50 kg plodova s ovojnicom ili 30 kilograma bez ovoja.
Berba pistacija obavlja se tako da se režu skupine u kojima se nalaze plodovi.
Sjemenke pistacija se nakon berbe suše i ljušte. Najbolje ih je ostaviti u ljusci sve do konzumiranja, a na suhom, hladnom i prozračnom mjestu mogu zadržati svježinu do četiri tjedna. Plodovi postaju ukusniji za jelo nakon što ih popržimo, ali popržene i očišćene sjemenke pistacija su zbog visokog udjela masnoće lako kvarljive, stoga ih treba pržiti neposredno prije upotrebe.
Pistacije u kuhinji
Pistacije se uglavnom jedu malo popržene i posoljene ili sirove. Izvrstan su dodatak kolačima i raznim slasticama, a najpoznatije od njih su Mozart kugle i baklava s pistacijom. Od pistacija se često rade različite slatke kreme i sladoled, a čemu god da ih dodamo, pružit će posebnu aromu i lijepu zelenu boju.
Iako se uglavnom koriste za slatka jela, možemo ih dodavati i slanim jelima. Dobro se slažu s govedinom, puretinom i ribom poput pastrve. Odličan su dodatak svježem kozjem siru ili kus-kusu, a možemo ih dodavati i salatama. Nećete pogriješiti ako ih dodate zelenoj salati, salati s kozicama, rikolom, kuhanim krumpirom, cherry rajčicama ili avokadom.
Pistacije se u kombinaciji s češnjakom, bosiljkom, peršinom, soli i maslinovim uljem koriste za izradu pesto umaka koji se dodaje tjesteninama.
Ljekovita svojstva pistacija
Pistacije sadrže proteine, masti, ugljikohidrate i dijetalna vlakna te minerale magnezij i kalij. Od vitamina sadrže vitamine C, E, B1 i B6. Bogate su i antioksidansima fitosterolima, tokoferolima te luteinom i zeaksantinom koji pomažu spriječiti oštećenja koja nastaju uslijed djelovanja slobodnih radikala.
Zahvaljujući dijetalnim vlaknima, pistacije poboljšavaju probavu, a zeaksantin i lutein pomažu u očuvanju zdravlja očiju. Također su dobre za snižavanje krvnog tlaka, koncentracije glukoze u krvi i koncentracije tzv. lošeg kolesterola u krvi.
Budući da sadrže vitamin E, dobre su i za kožu, kosu i nokte. Vitamin E štiti kožu i ubrzava oporavak oštećene kože, pomaže u održavanju vlažnosti i jačine noktiju te stimulira cirkulaciju tjemena i vlasišta.
Iako su pistacije dobar izvor energije i nutritivnih tvari, ne treba pretjerivati s količinom jer 100 grama sadrži oko 550 kalorija.
Zanimljivosti
Pistacije su uz lješnjake, bademe, orahe i kikiriki jedna od najpoznatijih grickalica. Postoje dokazi da su ih ljudi jeli još 7.000 godina prije Krista, a sadašnje su ime navodno dobile po perzijskom kralju Pestehu. Smatra se kako su bile omiljena grickalica kraljice od Sabe, a ona ih je plijenila od azijskih trgovaca.
Pistacio je u Europu došao početkom 1. stoljeća preko Sirije, za vrijeme vladavine kralja Tiberija i tako se prvo proširio zemljama južne Europe. Najviše Grčkom a kasnije i Rimskim carstvom. Iako je prirodno stanište pistacija područje jugozapadne Azije, Afganistan, Iran i Sirija, pistacije se danas uzgajaju i u južnim dijelovima Europe, gdje prevladava klima slična onoj na Bliskom istoku, a to su Grčka, južna Francuska i Španjolska.
Foto: S. Hermann & F. Richter / Pixabay
Odgovori