Obična lijeska (lat. Corylus avellana) je listopadni grm ili niže stablo koje spada u porodicu brezovki (Betulaceae). Latinsko ime Corylus povezano je s grčkom riječi korys, što znači kaciga, a odnosi se na ljusku kojom je prekriven plod lijeske. S druge strane, avellana potječe od naziva talijanskog grada Avella. Osim naziva obična lijeska, u narodu postoje još neka imena ovu biljku, a to su jegra, jezgrarica, leščina, liska i lišnjak.
Postoji 17 vrsta lijeske, a neke od srodnih vrste obične lijeske su medvjeđa lijeska (Corylus colurna) i lombardijska lijeska (Corylus maxima). Životni vijek ove biljke je od 70 do 100 godina te se nerijetko uzgaja kao prehrambena biljka jer donosi plodove tijekom 50 do 70 godina svog postojanja.
Obična lijeska može narasti kao grm do četiri metra ili kao nisko stablo do 15 metara. Deblo biljke je debljine do 20 centimetara. Površina kore je crveno sive do smeđe boje te je tanka i glatka, dok u kasnijoj dobi plitko ispuca u plohama. Korijen nema središnju žilu, široko je razgranat i raste vrlo plitko.
Listovi su dugi od 5 do 13 centimetara, a široki od 5 do 9 centimetara. U bazi su srcoliki, dok je cijeli list obrnuto jajastog oblika s nepravilno nazubljenim rubovima. Listovi se nalaze na kratkim (dužine svega 0,5 do 2 centimetra) i dlakavim peteljkama. Lice lista je tamnozelene boje i golo, dok je naličje nešto svjetlije zelene boje i dlakavo. Žilice u listu su peraste i prekrivene dlačicama.
Pupovi na lijeski su naizmjenični, krupni, tupi, zelene ili sive boje i veličine do tri milimetra. Ljuske pupa su na jednoj strani crveno smeđe, a na drugoj, sjenovitoj strani zelene boje. Razlikuju se vršni pupovi koji su široko jajasti i pupovi sa strane koji su usko jajasti.
Pošto je lijeska jednodomna biljka, njezini muški i ženski cvjetovi se nalaze na istoj biljci. Muški cvjetovi su zapravo rese koje nastaju u jesen i rano proljeće te rastu u grupicama do četiri rese, dužine od pet do 12 centimetara. Kad dođe do faze punog cvjetanja, mogu biti dugački i do 20 centimetara. Cvjetovi nemaju ocvijeće, ali imaju četiri prašnika na gornjem dijelu te ukupno broje osam prašnica koje na vršnom dijelu imaju čuperak dlaka.
Dok se muški cvjetovi u obliku resa jasno vide, ženske je nešto teže uočiti jer su skriveni u pupoljku i veliki oko 0,5 cm. Nastaju na jednogodišnjim izbojima i u crvenom cvatu u obliku blisko skupljenih pupova. Latice cvijeta su kratke i svijetlo crvene. Postoji jedan tučak, dok je ocvijeće sraslo s plodnicom. Cvjetovi sadrže puno peludi, ali nema nektara, a cvatnja se događa u siječnju, veljači i ožujku (prije pojave prvih listova).
Plodovi lijeske su lješnjaci i oni su jajastog oblika, zaštićeni čvrstom drvenastom ljuskom. U svakom plodu se nalazi po jedna sjemenka koji rastu u grupicama do četiri ploda. Plod je smeđe boje sa svjetlijim urezom u sredini, velik od 1,5 do 2,5 centimetara, a dozrijeva u kolovozu i rujnu. Također, plod je okružen jednostrukim ovojem nazubljenog ruba koji nalikuje na listove, s tim da je u početku zelene, a kasnije smeđe boje. Taj ovoj prekriva tri četvrtine ploda, a kad plod sazrije, ispada iz tog ovoja.
Spada u skupinu orašastog (lupinastog) voća kao i kikiriki, badem, orah, pistacija i kesten.
Vremenski uvjeti sadnje: sunčan položaj, otvoreni prostor i dovoljno vlage
Tlo: sva (najbolje plodna, duboka i vapnenasta tla)
Visina: do 4 metra (ali može i do 15 metara)
Vrijeme cvatnje: od siječnja do ožujka
Upotreba: plodovi, rese i drvo (jestiva, medonosna i pogodna za drvnu preradu)
Sadnja lijeske
Lijeska raste u umjerenom pojasu Europe i jugozapadne Azije, i to u šikarama i na rubovima šuma. Pogoduju joj nizine i mjesta s nadmorskom visinom do 1.500 m te šume hrasta kitnjaka i lužnjaka, jasena te bukve. U Hrvatskoj su za sadnju lijeske najpogodnija mjesta koja se nalaze od 140 do 600 metara nadmorske visine.
Lijeska se razmnožava vrlo lako i jeftino, reznicama i izdancima. Za razmnožavanje lijeske reznicama, u jesen se uzimaju reznice duge 20 cm te se preko zime čuvaju u vlažnom pijesku na temperaturi od 10°C.
U proljeće se reznice mogu zasaditi u vlažan supstrat, po mogućnosti na nekom zaštićenom mjestu da biljka može ojačati i narasti bez utjecaja vanjskih nepogoda.
Razmnožavanje lijeske izdancima moguće je samo na jednogodišnjim mladicama koje je potrebno staviti u tlo i prekriti zemljom.
Lijeska ima odličnu izbojnu snagu i iz panja. Odgovara joj vlažno, duboko, humusno, kamenito, kiselo (pH vrijednost od 5,0 do 8,0) i vapnenačko tlo, ali to nije strogi uvjet jer sadnja se može obaviti i na siromašnoj zemlji na kojoj druge vrste ne bi mogle roditi. Njezin pravilan rast i razvoj nije moguć na močvarnim i poplavnim područja te na pjeskovitim tlima.
Dobro će uspjeti ako se sadnja obavi na položajima namijenjenima za uzgoj vinove loze. Od ostalih uvjeta koji pogoduju njezinom rastu i sazrijevanju plodova važni su sunčani položaj, vlažnost zemlje i otvoreni prostor jer se oprašuje vjetrom.
Lijeska traži dosta vlage pa joj je kroz godinu potrebno od 800 do 1.200 mm oborina. U razdoblju od travnja do rujna posebno joj je potrebna vlaga.
Za uzgoj lijeske problem predstavljaju dugotrajne niske temperature koje oštećuju biljku. Naime, niske temperature izazvat će smrzavanje jednogodišnjih izboja (-30°C), vegetativnih pupova (-25°C), muških i ženskih cvjetova (-7°C), i pupova lišća (-3°C) i zato je mediteranska klima najpogodnija za uzgoj lijeske.
Uzgoj lijeske
Kod sadnje lijeske, potrebno je pripremiti tlo koje će omogućiti maksimalni razvoj biljke i dobar urod lješnjaka. Ako tlo nema fosfora i kalija u svom sastavu ili je previše kiselo, potrebno je dodati mineralno gnojivo. Tlo je prvo potrebno izravnati, pa na njega prosipati mineralno gnojivo koje će na kraju ući u zemlju dubokim oranjem.
Nakon sadnje, prve četiri godine, u rano proljeće se biljka gnoji samo dušikom i to oko grmova. Nakon četvrte godine, lijesku je potrebno gnojiti po cijelom nasadu s mineralnim kompleksnim NPK gnojivima i KAN-om, a takvoj gnojidbi se može dodati i oko 20 kg/ha fosfora, 150 kg/ha kalija i oko 100 kg dušika. Nakon osme godine, povećavaju se samo količine pojedinih hranjiva i to za 35 posto.
Idealno vrijeme sadnje je jesen, s tim da se oranje mora izvršiti tijekom ljeta jer će visoke temperature i povremene kiše pospješiti mrvljenje tla. Treba izbjegavati proljetnu sadnju jer će niske temperature uzrokovati smrzavanje i odmrzavanje tla.
Za uzgoj iz sadnica u nasade se sade najmanje tri međuplodne sorte jer cvatnja traje jako dugo, a oprašivanje se obavlja vjetrom. Razlog tomu je činjenica da jedna sorta ne može sama sebe oploditi, već joj je potrebna druga koja će poslužiti kao njezin oprašivač.
U Hrvatskoj se preporučuju tri sorte koje su poznate po otpornosti na niske temperature, a to su Istarska duguljasta, Rimska i Haleška lijeska, ali na primorskom području je moguće uspješno uzgajati i nešto kvalitetnije industrijske sorte poput Tonda gentile delle lange, Tonda gentile romana, Tonda di giffoni i druge.
Čak 80% plantaža lijeski u Hrvatskoj je istarsko duguljaste sorte koja se prepoznaje po bujnom grmu, loptastog oblika i krupnom duguljastom plodu specifične arome. Druga najbrojnija sorta rimski ima bujno grmoliko stablo, uspravnog rasta i krupan okruglasti plod koji ponajviše odgovara za daljnju preradu.
Sorte stablašica se uzgajaju na manjem razmaku od sorta grmova, najčešće 4×3 metra (dok se grmovi sade na razmacima od 4×4 m ili 4×5 m). Što se tiče kuta pod kojim je biljka zasađena, na nagnutim terenima razmak može biti i manji.
Lijeska se sadi vrlo plitko jer će joj u slučaju duboke sadnje biti potrebno duže vrijeme da izbije iz zemlje i počne rasti. Broj redova nasada jedne sorte mora biti paran, a to je posebno važno ako se u nasadu nađe i više sorti čiji plodovi dozrijevaju u različito vrijeme.
Održavanje lijeske
Lijeski je na početku potrebna međuredna obrada tla, a u prve dvije godine zahtjeva okopavanje i gnojidbu. Korištenje zemljišnih herbicida trebalo bi se izbjegavati prvih godina kako ne bi došli u kontakt sa sadnicom.
Kako bi se osiguralo dovoljno vlažnosti tijekom ljetnih mjeseci, u šestoj godini uzgoja između lijeski se preporučuje formiranje nisko košene tratine te njezino redovito malčiranje i gnojidba.
Važno je vršiti i rezidbu jer će bolje osvijetljene grančice lijeske donijeti dva do tri puta veći rod za razliku od onih u sjeni. Osim toga, rezanjem bolesnih i oštećenih grana možemo zaustaviti širenje bolesti i štetnika po biljci.
Danas razlikujemo četiri uzgojna oblika lijeske, a to su prirodni grm, grmolika vaza, vaza i piramida, s tim da su prva dva oblika bez debla, a druga dva s deblom visine od 30 do 70 centimetara. Najviše se prakticira uzgoj u obliku grmolike vaze i njega je potrebno stvoriti u prvim godinama rasta lijeske. Oblikuje se s četiri osnovne grane na kojima se dodatno oblikuju sekundarne skeletne grane od oko 50 centimetara jedna od druge.
Uzgoj lijeske kao stablašice je pogodniji što se tiče iskorištavanja prostora jer ne zauzima puno prostora kao grm. Također, ne zahtijeva toliko rada oko čišćenja korijenskih izdanaka i dobiva bolje osvjetljenje što, pruža veću količinu i bolju kvalitetu plodova. Potrebno je samo redovito odstranjivati vodopije i korijenske izdanke.
Oblik vaze formira se od tri ili četiri glavne grane za koje se preporučuje grananje debla na razmaku od oko 20 centimetara kako bi to spojno mjesto grane i samog debla bilo čvrsto. Rezidba se obavlja tijekom zime dok lijeska miruje.
Lijeska počinje donositi plodove u svojoj trećoj ili četvrtoj godini, a puni rod počinje davati sa sedam ili osam godina. U fazi punog roda može se skupiti od 8 do 12 kilograma plodova, s tim da polovina toga otpada na ljusku, to jest ovoj lješnjaka.
Berba lijeske
Berba lijeske započinje od kraja kolovoza i traje do početka listopada, ovisno o sorti biljke. Ponekad je berba lješnjaka komplicirana jer ne dozrijevaju svi plodovi u isto vrijeme pa će tako prerano ubrani plodovi imati smežurane i žilave jezgre.
Nekada može biti problem osloboditi plod iz njegova ovoja jer neki plodovi ne ispadaju sami od sebe. Dok se beru, plodovi imaju od 30 do 35 posto vode, a nakon sušenja na temperaturi do 40 stupnjeva, udio vode će se smanjiti na uobičajenih 10 posto.
Bolesti i štetnici
Lijeska je poznata kao vrlo otporna biljka te nije potrebno previše primjenjivati sredstva za zaštitu bilja. Jedino je važno dobro pratiti moguću pojavu štetnika ljeskotoča koji radi velike ekonomske štete jer uzrokuje crvljivost i opadanje plodova.
Mjesto na kojem se vidi rupica u plodu je mjesto infekcije različitih gljivičnih bolesti koje mogu izazvati veliku štetu na plodovima, pogotovo tijekom kišovitog i vlažnog vremena. Naime, ljeskotoč u plodu polaže jajašca iz kojih se razvijaju ličinke koje će pojesti plod i ispuniti ljusku izmetom. Ovog štetnika je moguće uništiti insekticidima od kraja svibnja do polovice kolovoza, odnosno u vrijeme vegetacije.
Osim ljeskotoča, moguća je i pojava ljeskove grinje zbog koje pupovi nabreknu, ne otvore se ili se iz njih razvije nepravilno lišće koje ima tendenciju brzog sušenja. Javlja se tijekom hladnog i vlažnog proljeća, a njezino uklanjanje se vrši akaricidima tijekom svibnja. Moguća je i pojava zelenih ljeskovih uši.
Što se tiče bolesti, lijesku mogu napasti pepelnica, bakterijska palež i bakterijski rak. Pepelnica se prepoznaje po žutim listovima koji često odmah otpadnu. Pojava pepelnice se može suzbiti sumpornim fungicidima u koncentracijama nižim od preporučenog da ne bi došlo do paleži listova. Kod bakterioza se mogu prepoznati tamne pjege na granama, žuti bakterijski iscjedak i suša cijele biljke. Moguće ih je suzbiti uporabom fungicida.
Upotreba lijeske
Plodovi lijeske, lješnjaci, iznimno su zdrava grickalica jer snižavaju kolesterol i sprječavaju nakupljanje masti na stijenkama krvnih žila. Lješnjak sadrži 65 posto masti, 16 posto bjelančevina i 10 posto ugljikohidrata.
Prešanjem je moguće proizvesti jestivo biljno ulje lješnjaka koje se može koristiti u kozmetici jer pomaže u regulaciji izlučivanja masnoće i ima dobar učinak na ublažavanje celulita i strija.
Moguće je konzumirati i muške cvjetove lijeske, odnosno rese. Rese nakon branja treba umočiti u vodu kako bi se riješili peluda, a nakon toga se suše i melju u prah. Prah se nakon toga može koristiti kao brašno ili se može miješati sa pšeničnim brašnom za izradu kruha.
Što se tiče drveta lijeske, ono se koristi u proizvodnji ugljena. Od kore je moguće napraviti obloge za proširene vene, a izboji se zbog svoje savitljivosti koriste u izradi košara i ograda.
Lijeska se može uzgajati i kao ukrasna biljka, a sorte pogodne za to su: Pendula (grane su povijene, samo su na početku uspravne), Contorta (niži rast sa savijenim granama i listovima), Fuscorubra (tamnocrveni listovi koji postanu crnosmeđi) i Heterophylla (jajasti, dlakavi i duboko urezani listovi).
Autor: B.P., Foto: _Alicja_ / Pixabay
Odgovori