Kineski kupus (lat. Brassica pekinensis) je zeleno lisnato povrće koje pripada porodici krstašica, kojoj pripadaju i brokula, cvjetača, običan kupus te kelj pupčar. Kao što mu i sam naziv kaže, porijeklom je iz Kine, a u Europu su ga u 19. stoljeću donijeli misionari. Kineski kupus se sve više sadi i kod nas jer je klima koja ovdje vlada pogodna za njegov uzgoj.
Jednogodišnja je biljka koja se uzgaja u rano proljeće. Ima tanak i žiličast korijen te ovalne svijetlozelene do tamnozelene listove koji imaju izraženo rebro, a ono može biti bijele ili ružičaste boje. U Europi je najzastupljeniji uzgoj sorti koje stvaraju glavicu cilindričnog ili ovalnog oblika.
Glavica kineskog kupusa je u odnosu na običan kupus duguljasta, pa time više nalikuje glavici salate ili blitve. Visoka je oko 30 cm. Kod nas se kineski kupus može kupiti u gotovo bilo kojem supermarketu, a sve se više koristi u kuhinji jer kuhanjem ne ispušta toliko intenzivan miris kao obični kupus. Može se jesti sirov ili kuhan, iako je bolje što manje ga termički obrađivati kako bi zadržao hranjive vrijednosti.
Sadnja kineskog kupusa
Kineski kupus se na isto mjesto može saditi tek nakon 3 godine. Dobro se uklapa u plodored nakon graška, mladog krumpira i mahuna, a u jesen omogućuje da se tlo dobro pripremi za zimsku brazdu ili za ozime kulture.
Uspijeva na svim tlima na kojima se uzgajaju i druge kupusnjače, ali ne odgovaraju mu jako lagana i jako teška tla. Za tla čija pH vrijednost prelazi 6 preporučuje se dodavanje vapna. Kinesku kupus je osjetljiv i na pokoricu te na zadržavanje vode.
Njegov uzgoj je moguć u kontinentalnom i mediteranskoj području, a preporučljivo je da se sadnja obavlja u jesen, tako da se može obrati prije prvih jačih mrazeva.
Kineski kupus može se uzgajati direktnom sjetvom sjemena ili iz presadnica. Kod osnovne pripreme tlo se obrađuje na 30 cm dubine, a u predsjetvenoj pripremi se ravna i nastoji se postići da površinski sloj bude fine mrvičaste strukture. Tlo bi prije sjetve ili sadnje također trebalo biti umjereno vlažno.
Što se tiče gnojidbe, količina i način primjene ovise o stanju tla i očekivanom prinosu. Obično se dodaje kalij u količini od 250 kg/ha, fosfor u količini od 80 – 100 kg/ha i dušik u količini od 129 kg/ha. Dušik se ne dodaje odjednom, nego u dva ili tri puta.
S obzirom na to da je sjeme kineskog kupusa jako sitno, izravna sjetva se obavlja preciznim sijačicama. Sjeme se sije na međuredni razmak od 40 – 50 cm, dok bi razmak u samom redu trebao iznositi 10 – 15 cm. Sjetva se može obavljati i tako da se sjeme kineskog kupusa sije u kućice. Između kućica treba biti 30 – 40 cm razmaka, a u jednu kućicu se stavljaju 3 -4 sjemenke. Dubina sadnje iznosi oko 3 cm.
Za uzgoj iz presadnica, sadnja se obavlja onda kada temperatura zraka i tla prijeđe 10°C. U priobalnim područjima je to početkom travnja, a na kontinentu krajem istog tog mjeseca. Ako se nakon sjetve vrijeme pogorša, nasadi se moraju zaštititi PE folijom ili agrotekstilom, stoga je jesenski uzgoj bolja opcija. Presadnice se sade na razmaku od 35 – 50 cm, a međuredni razmak trebao bi iznositi 40 – 50 cm.
Uzgoj kineskog kupusa
Minimalna temperatura na kojoj kineski kupus može rasti je 7°C, dok su optimalne temperature od 12 do 22°C. Sve iznad toga odgađa glavičenje i smanjuje kvalitetu jer glavice postaju rahle i javlja se rubna palež lišća.
Za uspješan uzgoj kineskog kupusa potrebno je osigurati i dovoljno svjetlosti, jer više svjetla potiče ranije glavičenje i razvoj šireg lišća. S druge strane, zbog manjka svjetlosti listovi ostaju uski i smanjuje se prinos.
Da bi se kineski kupus pravilno razvijao, potrebno mu je i mnogo vode (150 do 260 mm). Nasad treba redovito navodnjavati, ali ne prskanjem listova jer u tom slučaju postoji opasnost od pojave gljivičnih oboljenja. Osim navodnjavanja treba obavljati i međuredno kultiviranje, a nakon što biljke razviju korijen, treba ih prihraniti dušikom i dodatno kultivirati.
Bolesti i štetnici
Kao i druge kupusnjače, kineski kupus je podložan napadima brojnih bolesti i štetnika. Zbog toga je jako važno pobrinuti se da je tlo prije sadnje dobro pripremljeno, da se kineski kupus ne sadi na istoj parceli najmanje tri godine i da se uzgaja u plodoredu. Sjeme iz kojeg se uzgaja mora biti deklarirano, a pH vrijednost tla ne bi smjela prelaziti 6,5 kako se ne bi razvila kupusna kila.
Ako unatoč svim preventivnim mjerama zaštite ipak dođe do razvoja neke bolesti, zaražene glavice i lišće treba što prije odstraniti i uništiti. Mogu se koristiti i kemijska sredstva za suzbijanje bolesti, ali isključivo onako kako je propisano i obavezno prije najmanjeg dopuštenog broja dana od primjene do berbe kupusa.
Najčešće bolesti koje mogu napasti kupus su crna lisna pjegavost i truljenje biljaka uzrokovano bakterijama.
Do truljenja biljaka može doći za vrijeme velike vlage ili tijekom skladištenja. Osobito su podložne biljke koje na listovima imaju rade, primjerice od tuče ili napada štetnika.
Crna lisna pjegavost prenosi se sjemenom i javlja se tijekom ljetnih vrućina i velike vlage u zraku, primjerice nakon navodnjavanja kišenjem ili poslije olujnih pljuskova. Očituje se tamnim, okruglim pjegama.
Od štetnika, na nasadima kineskog kupusa najveću štetu rade gusjenice i kupusni buhač.
Gusjenice sovica, bijelaca i moljaca napadaju kineski kupus krajem ljeta i početkom jeseni. Ovi štetnici nagrizaju list i ostavljaju izmet koji šteti biljkama. Pojave se u fazi formiranja glavica, a najezde mogu trajati sve do listopada.
Kupusni buhač se javlja tijekom presađivanja ili u fazi rasta, najčešće ako se sadi na isto mjesto kao i prethodne godine. Riječ je o štetniku velikom oko 2 mm, koji najčešće napada za vrijeme toplih i sunčanih dana.
Berba i skladištenje
Berba kineskog kupusa obavlja se onda kada glavice postanu kompaktne i postignu optimalnu veličinu. Kod proljetnog uzgoja glavice imaju masu od 0,5 do 1 kg i potrebno ih je ubrati prije prorastanja. Srednje kasne i kasne sorte mogu postići masu od 1 do 2 kg, pa čak i više.
Berba za tržište obavlja se selektivno 2 do 3 puta, a beru se glavice s 2 -3 ovojna lista. Od ranih kultivara je u proljetnom i jesenskom uzgoju moguće ostvariti prinos od 20 do 40 t/ha, dok je od srednje kasnih i kasnih kultivara moguće ostvariti prinos i do 80 t/ha.
Prije pakiranja i skladištenja potrebno je ukloniti ovojne listove s glavica, nakon čega se pakiraju u kutije ili letvarice po 10 kg. Kako bi se bolje očuvale za prodaju, glavice kineskog kupusa mogu se pakirati i pojedinačno u PE vrećice.
Kineski kupus se u hladnjačama može skladištiti na temperaturi od 0 do 2°C i pri relativnoj vlazi zraka od 95%. Međutim, poslije 2 ili 3 mjeseca skladištenja u takvim uvjetima bit će potrebno očistiti glavice prije konzumacije ili prodaje pa se tako može izgubiti do 40% u listovima.
Kineski kupus u kuhinji
Kineski kupus je najzdraviji ako se konzumira sirov. Oni kojima ovakav način konzumacije ne odgovara, mogu ga termički obraditi. Za to mu ne treba dugo, jer dužim kuhanjem opada njegova nutritivna vrijednost.
Listovi kineskog kupusa mogu se kuhati kao prilog ili pripremiti na salatu. Ukusan je i kada se malo uvalja u ulje i mrvice, začini sa soli i paprom pa poprži na maslinovom ulju. Ovako pripremljen kineski kupus može se dodatno začiniti začinima po želji i poslužiti s nekim od orašastih plodova.
Ljekovita svojstva kineskog kupusa
Kineski kupus osigurava dovoljan unos vitamina koji su nužni za naše zdravlje i štiti organizam od mnogih bolesti. Bogat je vitaminima A, C i K. Vitamin K ima važnu ulogu u procesu koagulacije krvi, apsorpciji kalcija i održavanju gustoće kostiju, dok je vitamin A zadužen za dobar vid i pravilnu funkciju imunološkog sustava.
Sadrži i znatne količine vitamina B6 i folne kiseline. Osim toga, značajan je izvor karotenoida koji su poznati po svojim antioksidacijskim svojstvima. Karotenoidi imaju povoljan utjecaj na očne bolesti poput degeneracije oka i glaukoma.
Kineski kupus je također odličan izvor dijetalnih vlakana, a sadrži i velike količine minerala poput kalcija i kalija.
Zanimljivosti
Kineski kupus se pod vladavinom Ming dinastije u 14. stoljeću proširio i na ostale dijelove Kine, a tek nekoliko stoljeća kasnije počeo se prodavati i konzumirati u Japanu i Koreji. U Europu je stigao u 19. stoljeću i tada se upotrebljavao kineski naziv za ovo povrće – petsai (bijelo povrće). Sredinom 20. stoljeća proširio se ostatkom svijeta.
Osim za jelo, u Kini se koristi i za pripremu raznih lijekova koji se koriste u narodnoj medicini. Sorta koja se danas najviše konzumira nastala je križanjem kineske raštike i postrne repe, ali u posljednjih 600 godina se razvijaju razne sorte kineskog kupusa, koje se razlikuju po veličini i izgledu. Sve ostale karakteristike uglavnom ostaju iste.
Odgovori