Kelj (lat. Brassica oleracea ver. sabauda) je idealan za uzgoj u priobalnim područjima, gdje bez problema može prezimiti. Dvogodišnja je biljka iz porodice Brassicaceae (krstašice), a izdržljiviji je od drugog lisnatog povrća pa bolje podnosi sušu i visoke temperature, kao i mraz i niske temperature.
Ima mjehuraste listove koji ne liježu čvrsto jedan uz drugoga pa je glavica kelja puno mekanija od kupusa. Listovi su različitih nijansi zelene boje, od tamnozelenih vanjskih do žutozelenih u unutrašnjosti glavice.
Mogu se pronaći i kultivari kelja koji se zbog svog dekorativnog izgleda uzgajaju kao ukrasne biljke.
Vrste kelja
Osim običnog (glavatog) kelja koji je najrašireniji, postoje još dvije vrste, s drugačijim karakteristikama:
- lisni ili bezglavi kelj
- kelj pupčar ili prokulica
- raštika
Sadnja kelja
Uzgoj će biti uspješan ako se kelj sadi nakon strnih žitarica, krumpira, krastavaca, leguminoza poput boba, graška, graha, slanutka i leće te preoranih livada ili travnjaka. Na istoj površini se može saditi tek nakon 3 – 4 godine i u tom slučaju će se znatno povećati urod i kakvoća, a izbjeći će se pojava agresivnih bolesti i štetnika.
Kelj je jako dobra pretkultura za većinu povrćarskih kultura, jer iza sebe ostavlja tlo s malo korova i značajnu organsku masu.
Za uspješan uzgoj kelja potrebno je kvalitetno tlo bogato humusom. Može se uzgajati na svim vrstama tla, ali ona trebaju biti duboka i strukturirana te dobrog kapaciteta za vodu i zrak. Kelj voli blago kisela tla pH vrijednosti od 6 do 6,5.
Način i vrijeme obrade tla ovisi o tome u kojem će se razdoblju uzgajati kelj. Osnovnu obradu treba obaviti tijekom jeseni i zime, odmah poslije osnovne gnojidbe, a tlo se ore na dubini od 30-ak cm. Preorana brazda ostavlja se otvorena do proljeća, kada se tlo priprema za sadnju presadnica.
Rani kelj sije se u veljači, a presađuje u travnju. Ako će se sadnja kelja obavljati kasnije, cijeli proces pripreme tla obavlja se u jednoj fazi (gnojidba, oranje, tanjuranje i ravnanje), s ciljem da se popune rupe i uklone udubljenja u kojima bi s mogla zadržavati voda.
Kod pripreme tla za sadnju dodaje se stajski gnoj i NPK gnojivo u omjeru 12:11:18.
Za ranu proljetnu proizvodnju kelja, sjeme se u studenom i prosincu sije u tople lijehe, plastenike ili staklenike, a 30-ak dana kasnije se rasađuje. Ovisno o sorti i dužini vegetacije, kelj lako možemo sijati i tijekom cijele godine.
Rane sorte sade se na razmak od 40 x 40 cm ili 50 x 50 cm, dok krupne sorte treba saditi na većem razmaku, odnosno na 60 x 40 i 65 x 50 cm.
Uzgoj kelja
Sjeme kelja će uz dovoljnu količinu vlažnosti početi klijati već pri temperaturi od 1 – 5°C, a optimalna temperatura za klijanje sjemena i rast biljke iznosi 20°C. Pri takvoj će temperaturi biljka niknuti za 5 do 6 dana, dok će na temperaturama višim od 25°C prestati rasti. Rast će se nastaviti čim uvjeti postanu povoljni, a optimalna temperatura za formiranje glavica je od 15 do 18°C.
Mlade presadnice kelja treba redovito zalijevati, a zalijevanje u sušnim razdobljima treba obavljati svaku večer. Kako biljka bude sve više rasla, zalijevanje se postupno smanjuje.
Presadnice koje tek niknu i krenu rasti treba redovito plijeviti. Nakon što kelj izraste, njegova bujna zelena glavica trebala bi zatvoriti redove i štititi tlo od nastanka korova, ali u slučaju da se to ne dogodi, mogu se koristiti sredstva za suzbijanje korova.
Deset dana nakon presađivanja kelja potrebno je obaviti prihranu. Ako postoji sustav navodnjavanja kap po kap, prihrana se vrši dva puta tjedno, a kod klasičnog uzgoja prihrana se obavlja tri puta, uz kultiviranje. S prihranom i kultiviranjem se prestaje onda kada glavice budu toliko velike da zatvore redove. U svakom slučaju, s prihranom treba prestati deset dana prije berbe.
Bolesti i štetnici
U razdobljima kada se bilježe visoke temperature zraka uz izostanak oborina, na nasadima kelja se često znaju pojaviti štetnici.
Kupusni štitasti moljac
Riječ je o leptirićima čija su krila presvučena bijelim voštanim prahom, dok su im glava i tijelo nešto tamnije boje. Veliki su oko 1,5 mm, a njihove ličinke su sitne i nalik štitastim ušima. Kupusni štitasti moljac štetnu nanosi sisanjem listova i lučenjem medene rose koja smanjuje tržišnu vrijednost biljke. Razvoju ovog štetnika pogoduju visoka temperatura i vlaga.
Kupusna lisna uš
Kupusna lisna uš je sivo-zelene boje, a štetu radi sišući listove, što dovodi do deformacije i u konačnici sušenja listova. Kupusnim lisnim ušima pogoduje toplo i suho vrijeme, a na biljkama mogu prezimiti kao jajašca.
Duhanov trips
Štetu čini tako što siše listove, što dovodi do nastanka nepravilnih kvržica koje su u početku svijetle boje, a kasnije potamne. Na napadnutim biljkama se nakon toga pojavljuju saprofitske gljive. Ovom štetniku pogoduju visoke temperature zraka i niska relativna vlažnost. Kao prevencija se preporučuje izbjegavati sadnju kelja u blizini luka i poriluka, a potrebno je i redovito plijeviti korove.
Štetne gusjenice kupusnjača
Štetne gusjenice poput gusjenice kupusnog moljca, lisnih sovica, kupusnog bijelca i drugih, štetu obično rade tako što grizu listove kelja pa ne može doći do formiranja glavica. Osim što uzrokuju štetu na listovima, šteta nastaje i zbog izmeta koji ostavljaju, što dovodi do toga da tržišna vrijednost kelja bude umanjena. Ovisno o vrsti gusjenice, suzbijanje se provodi insekticidima.
Berba i skladištenje kelja
Berba kelja isključivo se obavlja ručno, i to tako da se glavice režu nakon što temperature padnu ispod nule. Što je kelj duže izložen niskim temperaturama, imat će slađi i blaži okus. Ovo vrijedi isključivo za vanjske uvjete, kada je kelj izložen i sunčevoj svjetlosti, a ne i kada je zamrzivač u pitanju.
Prinosi se razlikuju ovisno o sorti. Kad su u pitanju rane sorte, može se ostvariti prinos od 20 – 25 t/ha, dok je kod onih kasnih riječ o 40 – 60 t/ha.
S obzirom na to da su listovi kelja glavni dio biljke, a ujedno su i osjetljivi, potrebno je zadovoljiti određene uvjete da što duže ostanu svježi. Kelj se pakira u duboke letvarice, a ako će transport potrajati duže, kelj treba obložiti papirnatom folijom.
U hladnjači se može čuvati najviše do 2 mjeseca, pod uvjetom da je osigurana dobra ventilacija te da temperatura iznosi od 0 do 1°C, a relativna vlažnost zraka oko 95%.
Kelj se u kontinentalnim područjima može brati s lišćem i slagati u hrpe visoke 1,5 m. Hrpe se pokrivaju ostatkom lišća, a kelj se na ovakav način može održati svježim i do mjesec dana.
Isto toliko ga možemo čuvati i u hladnjaku, ako ga spremimo u plastičnu vrećicu.
Kelj u kuhinji
Iako kelj možemo pripremati na razne načine, kod nas se najčešće priprema kao varivo. Može se pripremati cijelu godinu, a s obzirom na to da je riječ o zimskom povrću, uglavnom se priprema zimi i tada je najukusniji.
Ako ga skuhate na pari i dodate mu mrkvu i krumpir te začinite s malo maslinovog ulja i češnjaka, kelj postaje ukusan prilog raznim ribljim i mesnim jelima.
Može se pirjati, koristiti za pripremu krem juha, dodavati tjesteninama i rižotu, a svježi listovi se mogu koristiti kao jedan od sastojaka zdravih sokova.
Kelj je nezamjenjiv u pripremi nabujala i slanih pita, dio je popečaka, a sve se češće koristi i za izradu zdravog čipsa. Svježi kelj se može pripremati kao salata i tada je potrebno dodati mu malo češnjaka, maslinovog ulja i limunovog soka. Ako želite isprobati nešto novo, zanimljiva je i kombinacija kelja s cimetom i ribizlom.
Ako se odlučite na konzumaciju svježeg kelja pripazite da nije riječ o starijim komadima jer takvi mogu biti teško probavljivi pa ih je ipak bolje prethodno kratko prokuhati. Kelj termičkom obradom gubi ljekovita svojstva i postaje previše mekan, zato je najbolje kuhati ga na pari, otprilike 5 minuta. Tako će omekšati, ali će zadržati boju i velik broj važnih ljekovitih svojstava.
Ljekovita svojstva kelja
Kelj se ubraja među najljekovitije namirnice. Ima jako malo kalorija, a u isto vrijeme je bogat nutrijentima. Šalica sirovog kelja ima 20-ak kalorija, 1 g proteina, 4 g ugljikohidrata i neznatnu količinu masti, koju čine omega-3 masne kiseline.
Odličan je izvor vitamina A, C, B6, K i dijetalnih vlakana, a od minerala su u najvećoj količini zastupljeni magnezij, kalij, mangan, bakar, fosfor i tiamin.
Kelj pomaže u jačanju imuniteta, zaštiti očiju, održavanju zdravlja srca i krvnih žila, sprječavanju dijabetesa i poboljšavanju probave. Osim toga, jača kosti, štiti od pojave raka, ublažava gotovo sve upalne procese u tijelu i utječe na ljepotu kože, kose i noktiju. Zbog obilja vitamina C koji jača narušeni imunitet, kelj također štiti od astme i alergije.
Zanimljivosti
Kelj se u prehrani koristi od davnih vremena, a s njim su bili upoznati i stari Grci i Rimljani. Porijeklom je sa sjevera Italije. Nastao je od divljeg kupusa, a danas se najviše uzgaja na području Europe.
U 4. stoljeću pr. Krista postojale su tri vrste kelja, divlji, glatki i kovrčasti, a smatra se da su kelj kakav danas poznajemo u 18. stoljeću selekcijom stvorili belgijski povrtlari. Iz Belgije se prvo proširio u Francusku, zatim u Njemačku i Nizozemsku, a ubrzo nakon toga je osvojio cijelu Europu.
Foto: Alongkorn Tengsamut / Pixabay
Odgovori