Karanfil (lat. Dianthus caryophyllus) je rod od oko 300 vrsta iz obitelji Caryophyllaceae (klinčićevke ili karanfilovke). Naziv Dianthus nastao je od grčkih riječi Dios – bog i Anthos – cvijet, što znači cvijet bogova. Karanfil je biljka koja se kultivira oko 2000 godina i za to vrijeme su razni stručnjaci istražili jako precizne uvjete uzgoja i njege.
Karanfil je zeljasta višegodišnja biljka plitkog, vlaknastog i razgranatog korijena koji se sastoji od većeg broja sitnog korijenja. Uspravna zeljasta stabljika može biti visine do 80 cm, a grana se pri samom vrhu. Listovi karanfila su uski, linearnog ili lancetastog oblika, najčešće ovješenog vrha i glatkog ruba. Međusobno su nasuprotno raspoređeni na stabljici, mogu biti dugi do 13 cm i plavosive su ili zelenosive boje s voštanom prevlakom.
Cvjetovi su dvospolni, često mirisni i nalaze se na cvjetnoj stapci. Svaki cvijet je građen od kratke cjevaste baze i najčešće pet lapova. Latice su široke i imaju nazubljene rubove.
Vrste karanfila
Kao što je već spomenuto, postoji nekoliko stotina vrsta karanfila, a u Hrvatskoj rastu sljedeće vrste:
- Dianthus armeria
- Dianthus barbatus
- Dianthus carthusianorum
- Dianthus caryophyllus
- Dianthus ciliatus
- Dianthus collinus
- Dinathus deltoides
- Dianthus integer
- Dianthus petraeus
- Dianthus serotinus
- Dianthus sternbergii
- Dianthus superbus
- Dianthus sylvestris
- Dianthus velebiticus
Postoji još nekoliko vrsta s nezabilježenim narodnim imenima.
Sadnja karanfila
Karanfil je prekrasna trajna cvjetna vrsta i vrlo je popularan na tržištu dekorativne industrije. Uzgaja se zbog svoje ukrasne vrijednosti i koristi se u dekorativne svrhe kao ukrasna biljka u vrtovima, na gredicama, kamenjarima i u posudama ili kao rezano cvijeće.
Kao i kod svake druge biljke, i kod sadnje karanfila je potrebno paziti na razmake. Ako je prostor gusto popunjen, kvaliteta cvijeća će biti manja, a ako je previše praznog prostora, prinos će biti manji.
Sadnja karanfila obavlja se tako da jedna reznica ide na prostor 15×15 cm i izbjegava se saditi ih duboko, jer to može uzrokovati truljenje. Nije potrebno stavljati nikakav pokrov jer biljka treba rasti ravno kako bi stabljike bile kvalitetne i dugačke.
Osim na otvorenom, sadnja karanfila moguća je i u zaštićenom prostoru te u vrećama za rast.
Kod sadnje u zaštićenom prostoru važno je osigurati određenu količinu svjetlosti, dobru ventilaciju i relativnu vlažnost zraka. Ventilacija je posebno važna tijekom ljetnih mjeseci kako bi se smanjila temperatura u stakleniku. Vlažnost se u početku rasta održava na 85, a kasnije oko 65%. Važan je i sadržaj ugljikova dioksida jer dohrana njima povećava prinos i utječe na kvalitetu cvjetova.
Tlo u kojem se sadi karanfil mora biti dobro drenirano i duboko preorano (najmanje 60 – 70 cm dubine). Najbolja su pjeskovita do ilovasta tla čija se pH razina kreće od 5,5 do 6,5. Karanfile je moguće uzgajati i na muljevitim i glinastim tlima, ali takva tla se moraju poboljšati dodavanjem komposta ili organske tvari.
Sadnja karanfila u vrećama vrši se tako da se vreće od izdržljive plastike napune supstratom (kokosovim tresetom) i u njega se posade sadnice.
Dobri susjedi
Uzgoj karanfila
Uzgoj karanfila moguć je u gotovo svim klimama pa je dostupan na svim tržištima. Potrebno je samo prilagoditi model uzgoja klimi.
Kod uzgoja u zaštićenom prostoru treba voditi računa o temperaturama. Preporučene optimalne noćne temperature zimi su 10-11°C , a ljeti 13-15,5°C. Dnevne između 18 i 24°C. Ako je temperatura tijekom cvatnje visoka, cvjetovi se neće ispravno otvarati, a viša temperatura također utječe na veličinu cvijeta, smanjenje duljine stabljike i njene čvrstoće te broj latica na cvijetu. S druge strane, jako niske temperature usporavaju razvoj pupova, dok pri manjem minusu odumire cijela biljka.
Kada je svjetlost u pitanju, zahtjevi se razlikuju od kultivara do kultivara, ali karanfili uglavnom zahtijevaju puno svjetlosti i sunca. Međutim, ne trebaju se nalaziti na izravnoj sunčevoj svjetlosti jer ona može izazvati opekline na listu. Dugi dani i sunčani periodi potiču cvjetanje koje je za kraćih dana usporeno.
Navodnjavanje je kod uzgoja karanfila jedna od najbitnijih stvari. Navodnjavanje mora biti precizno i u podjednakim količinama. Važno je paziti i na pH vode kojom se biljka navodnjava.
Sadnice je odmah nakon sadnje potrebno dobro zaliti, a sljedeća dva tjedna treba ih prskati vodom u obliku maglice, dok se tri tjedna nakon sadnje treba početi s navodnjavanjem. Količina vode ovisi o temperaturi zraka i tla, vlažnosti, intenzitetu svjetlosti i vrsti tla.
Karanfil koji je dosegao vrhunac svog rasta u jednom danu zahtijeva 4-5 litara vode po metru kvadratnom.
Za uzgoj karanfila u vrtovima ili teglama najčešće se biraju Dianthus caryophyllus (vrtni klinčić), Dianthus chinensis heddewigii (kineski karanfil) i Dianthus barbatus (turski karanfil).
Vrtni klinčić se može uzgajati sjetvom sjemena u ožujku u hladnim klijalištima ili na otvorenom od druge polovice travnja. Biljka uzgojena iz sjemena prvi put procvjeta druge godine nakon sjetve. Jednostavniji način razmnožavanja je dijeljenjem korijena u proljeće ili u jesen.
Kineski karanfil se uzgaja kao i gore navedeni, a rastom formira male grmove. Raste u visinu do 40 cm i obilno cvjeta cijele godine. Cvjetovi su kombinacija crvenkastih, rozih i ljubičastih nijansi.
Turski karanfil je dvogodišnja vrsta, a svaki od spomenutih karanfila voli dobro drenirano tlo i puno sunca.
Postoji i mirisni karanfil – niska višegodišnja biljka otporna na mraz. Visok je svega 10-20 cm, a tijekom ljeta otvara mirisne cvjetove različitih nijansi ljubičaste boje. Uzgoj mirisnog karanfila moguće je u vrtu, ali i u teglama. Sadi se u laganu, univerzalnu zemlju koja mora biti svježa i dovoljno vlažna. Mirisne karanfile treba svakih nekoliko tjedana dobro pognojiti, a cvjetaju od proljeća do sredine jeseni. Važno je uklanjati njihove osušene listove i ocvalo cvijeće. Odlično izgledaju i u vazi na stolu.
Bolesti i štetnici
Kod uzgoja karanfila u zaštićenim prostorima pojava i intenzitet napada različitih uzročnika bolesti češći su nego kod uzgoja na otvorenom. Razlog tome su intenzivna i kontinuirana proizvodnja s jako malim mogućnostima primjene plodoreda, neusklađenost unutarnje temperature s vanjskim osvjetljenjem tijekom zimskog razdoblja, visoka vlažnost uzrokovana preobilnom kondenzacijom, nepravilna ishrana biljaka itd.
Paraziti koji napadaju karanfil mogu se podijeliti na one koji napadaju nadzemne dijelove biljke i one koji napadaju korijen.
Oboljenja korijena i korijenovog vrata uzrokuju gljive Phialophora cinerescens, Pseudomonas caryophill i Fusarium oxysporum.
Phialophora cinerescens uzrokuje plavu bolest, odnosno uvenuće biljke. Lako se prenosi, a zaraza nastaje pri temperaturama tla 10-20 °C. Prvi simptomi javljaju se na donjim listovima koji prvo požute, a zatim poprimaju plavoljubičastu boju. Moguće je da biljka na kraju i uvene. Mjere zaštite od ove bolesti su korištenje zdravog sadnog materijala, dezinfekcija tla, dodavanje organske tvari te pravilno korištenje fungicida.
Zaraza gljivom Pseudomonas caryophill najprije se uočava na lišću koje postane sivkasto zelenkasto, nakon toga požuti i na kraju dođe do uvenuća lišća i cijele biljke. Na korijenu dolazi do raspadanja i truljenja oboljelog dijela. Ova bolest najveću štetu uzrokuje na mladim biljkama koje propadnu za vrlo kratko vrijeme. Kod starijih biljaka uzrokuje usporavanje rasta i deformaciju na stablu. Mjere zaštite su uporaba zdravog sadnog materijala, uzgoj otpornih sorti i hibrida te uklanjanje oboljelih ostataka.
Kod biljaka zaraženih gljivom Fusarium oxysporum simptomi se najčešće uočavaju na donjem lišću koje požuti i ubrzo uvene, a nakon toga cijela biljka postane poprima slamnatožutu boju i vene. Ako je bolest zahvatila samo pojedine ogranke, a ne stablo karanfila, u tom slučaju ne propada cijela biljka ali postaje znatno oslabljena i daje malo cvjetova i oni su nekvalitetni.
Oboljenja nadzemnih organa karanfila uzrokuju gljive Alternaria dianthl, Botritis cinerea i Hateosporlum echinulstum, a od štetnika se kod karanfila najčešće javljaju grinje, lisne uši, tripsi i grinja crvenog pauka.
Lisne uši i tripsi sišu biljkama sok iz lišća i uzrokuju stvaranje pjega na stabljikama ili bijelih točkica na laticama, što umanjuje vrijednost cvijeća na tržištu.
Grinja crvenog pauka je najopasniji štetnik. Napadnuto lišće blijedi i vene, a biljka uspori s rastom i postane iskrivljena.
Zanimljivosti
Kao i većina ostalog cvijeća, tako i karanfil nosi određenu poruku. Crveni karanfil predstavlja ljubav, bijeli nevinost, žuti razočaranje, a ljubičasti hirovitost.
Ovaj cvijet se spominje u grčkoj književnosti od prije 2000 godine, a naziv Dianthus skovao je grčki botaničar Theophrastus. Prema jednoj grčkoj legendi, boginja Artemida se za Zeusom i Latonijem vraćala sa zabave i tada je vidjela svirača flaute koji je svojim zvukovima plašio sve životinje u okrugu. Ljuta Artemida je ustrijelila svirača, ali njenu ljutnju je ubrzo zamijenilo kajanje i milost pa je zamolila boga Zeusa da ubijenog mladića pretvori u cvijet. Iz tog se razloga karanfil još naziva i cvijetom Zeusa.
Karanfil se u Engleskoj pojavio u 16. stoljeću, kada se sadio po vrtovima i parkovima. Sama kraljica Elizabeta se kasnije znala svuda pojavljivati s karanfilom, na balovima, državnim priredbama i slično.
Karanfili su 1974. godine imali svoju ulogu u revoluciji u Portugalu. Te godine je svrgnut fašistički režim i revolucija je nazvala Revolucijom karanfila. Iako je stanovništvu bilo zapovjeđeno da ostanu u svojim domovima, tisuće ljudi se slilo na tržnicu prepunu karanfila. Stanovnici Lisabona su u rukama nosili crvene karanfile, a i vojnici su ubrzo te cvjetove stavili u cijevi svojih pušaka.
Karanfil se u Nizozemskoj veže uz princa Bernharda koji je tijekom Drugog svjetskog rata nosio jedan karanfil kao simbol prkosa nizozemskog naroda. Nakon rata su bijeli karanfili postali znak sjećanja na otpor.
U Francuskoj je karanfil tradicionalni pogrebni cvijet i daje se kao znak sućuti.
Prema kršćanskoj legendi, karanfil se prvi put pojavio kada je Isus nosio križ, a na mjestu gdje su padale suze Djevice Marije nicali su karanfili.
Karanfili se nose i za Dan žena, Majčin dan i na vjenčanjima, a crveni karanfili se u nekim zemljama, kao simbol socijalizma i radnog pokreta, nose na Međunarodni praznik rada.
Foto: Capri23auto / Pixabay
Odgovori