Gorušica je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice krstašica (Brassicaceae). Porijeklom je s područja Sredozemlja, a danas se uzgaja na velikim površinama širom Europe, u zemljama Sredozemlja te u srednjoj Aziji, Indiji i Japanu.
Klijavost sjemena gorušice je vrlo dobra i nakon dužeg vremena, a klija na temperaturi nešto višoj od 1°C. Sjeme sadrži do 30% masnog ulja, 0,2 – 1,0% eteričnog ulja te oko 25% bjelančevina i 2,5% sumpornih heterozida, koji mu daju ljuti okus.
Sjeme gorušice se u prehrambenoj industriji koristi kao konzervans i za proizvodnju senfa, a u medicini za liječenje raznih reumatskih bolesti.
Uvjeti sadnje: bogato i propusno tlo, sunčan položaj
Način razmnožavanja: sjemenom
Vrijeme cvatnje: od lipnja do srpnja
Visina: oko 120 cm
Upotreba: u prehrambenoj industriji i u medicinske svrhe
Vrste gorušice
Najpoznatije vrste gorušice su gorušica bijela (Sinapis alba L.) i gorušica crna (Brassica nigra L.)
Gorušica bijela
Gorušica bijela ima snažan korijenov sustav s brojnim dlačicama koje doprinose otpornosti ove biljke na sušu. Stabljika gorušice može biti visoka do 120 cm i na njoj se nalaze žuti cvjetovi. Cvjetovi se sastoje od četiri latice i rastu u malim skupinama, a biljka cvjeta od lipnja do srpnja.
Gorušica bijela samoniklo raste na poljima, ali se i uzgaja. Uzgaja zbog sjemenki i mladih listova koji imaju oštar miris i upotrebljavaju se u salatama, a primjerena je i za zelenu gnojidbu.
Idealan je predusjev za poboljšanje tla zbog unošenja biljne mase u tlo, smanjivanja broja nematoda, poboljšavanja strukture tla, poboljšavanja vodozračnog režima i mobilizacije hranjivih tvari iz dubljih u gornje slojeve tla.
Gorušica crna
Gorušica crna je jednogodišnja biljka koja može biti viša od 1 m. Ima gusto nazubljene zelene listove, prekrivene bijelim šiljastim dlačicama po površini. Sitni zlatnožuti cvjetovi crne gorušice sastavljeni su od četiri latice, a formiraju se u obliku grozdastog cvata na vrhu stabljike i njenih ogranaka. Plod je komuška u kojoj se nalazi do 10 tamnosmeđih, okruglih sjemenki ljutog okusa.
Gorušica crna samoniklo raste po šljunčarama i uz riječne obale te po poljima i zapuštenim vrtovima. Danas se uzgaja po cijelom svijetu, ali pritom se ne koristi sjeme samoniklih biljaka. Komuške sa sjemenkama skupljaju se u kasno ljeto. Sjeme se prvo suši u komuški, a nakon toga se izljušti i osuši do kraja.
Sadnja gorušice
Gorušica je otporna na niske temperature pa se može saditi i u mjestima na višoj nadmorskoj visini. Voli bogato i propusno tlo te sunčane položaje.
Jednogodišnja je biljka pa je obavezno treba uzgajati u plodoredu. Ne smije se uzgajati nakon drugih vrsta iz porodice krstašica, a dobre pretkulture za gorušicu su strnine i okopavine. Pretkulture moraju biti ranije uklonjene kako bi ostalo dovoljno vremena za obradu tla i sjetvu.
Tlo treba poorati u jesen, a dva tjedna prije sjetve obavlja se oranje na 30 cm dubine. Oranje se obavlja ranije kako bi se tlo sleglo i kako bi se popunile zračne šupljine. Nakon oranja treba obaviti i tanjuranje, kako ne bi došlo do gubitka vode i isušivanja tla.
Pri osnovnoj obradi tla zaorava se stajski gnoj, a ako se tlo ne gnoji stajnjakom, potrebno je dodati dušika u količini od 100 – 120 kg/ha, kalija u količini od 100 – 130 kg/ha i fosfora u količini od 80 – 100 kg. Ostatak mineralnih gnojiva dodaje se u predsjetvenoj pripremi tla.
Gorušica se razmnožava direktnom sjetvom sjemena u polje. Sjeme gorušice se sije na dubinu od 2 – 3 cm. Tlo je krajem ožujka i početkom travnja na toj dubini dovoljno toplo da sjeme može normalno proklijati.
Sjetva gorušice se u kontinentalnom području obavlja krajem ožujka ili tijekom travnja, a u toplijim krajevima sjetvu je moguće obaviti i ranije.
Sjetva se obavlja pomoću sijačica, a razmak između redova može biti oko 25 cm ili od 50 do 70 cm. Za širokorednu sjetvu potrebno je do 11 kg sjemena po hektaru, dok je za sjetvu s manjim razmakom potrebno do 20 kg sjemena po hektaru. Ovisno o temperaturi tla, biljke bi trebale niknuti 5 – 10 dana nakon sjetve.
Uzgoj gorušice
Gorušica se može uzgajati i bez zemlje; u klijalištu, na vlažnom kuhinjskom papiru položenom na tanjur i smještenom na prozorsku dasku, a može se posijati i u posudu ispunjenu kompostom za lončanice. Svi ovi načini uzgoja mogu se primjenjivati tijekom cijele godine.
Kod uzgoja gorušice treba provoditi okopavanje, međuredno kultiviranje i prihranjivanje biljaka.
Međuredna kultivacija primjenjuje se po potrebi, najčešće dva puta, a provodi se kako bi se uništio korov i održala rastresitost površinskog sloja tla. Okopavanjem se štite od korova mlade biljke u početnom stupnju razvoja. Nakon što se razviju, biljke prekriju prostor između redova i tako same uništavaju korov.
U ranijim fazama razvoja, mlade biljke treba prihraniti jednom ili dva puta kako bi dobile potrebnu količinu hranjiva, a u tom se slučaju koristi dušično gnojivo u količini od 100 – 150 kg/ha.
Bolesti i štetnici
Mlade biljke gorušice u početnoj fazi uzgoja napadaju buhači, a u fazi cvjetanja mogu se pojaviti larve kupusara, štetočine koje napadaju i druge vrste iz porodice krstašica. Za suzbijanje ovih štetočina koriste se ista sredstva kao i za zaštitu kupusa.
Berba gorušice
Berba, odnosno žetva gorušice obavlja se žitnim kombajnima koji su prilagođeni za sitno sjeme. Plodovi gorušice neujednačeno dozrijevaju tako da se može dogoditi da se na vrhu biljke još uvijek nalaze cvjetovi, dok su plodovi na nižim dijelovima prezreli.
Plodovi gorušice lako pucaju pa je važno odrediti kad je pravi trenutak za žetvu. Žetva se obavlja onda kada se stabljike krenu sušiti, a plodovi na vrhu stabljike postanu slamnatožuti.
Sjeme gorušice se nakon žetve prvo prosuši i prosije, a zatim se pakira i skladišti.
Sastav i upotreba
U 100 g listova crne gorušice nalazi se 130 – 160 mg vitamina C te 7 mg karotina. Sjemenke crne gorušice sadrže glikozid sinigrin koji im daje ljut okus.
Sjeme bijele gorušice sadrži 20 – 36 % ulja, bjelančevine, nedušične ekstraktivne tvari, vlakna i pepeo. Sumporni spojevi koje sadrži sjeme gorušice djelovanjem enzima mirozinaze hidroliziraju eterična ulja kojima gorušica duguje svoj ljuti okus.
Ljekovita svojstva
Ljuti okus gorušice potiče probavu i olakšava probavljanje vrlo teške hrane pa mnogi ovaj začin smatraju izuzetno zdravim.
Sjemenke bijele i crne gorušice koriste se kao lijek još od davnih vremena. Sjeme bijele gorušice sadrži biljno ljepilo koje se nekad koristilo kao laksativ kod kroničnog zatvora. S obzirom na to da ima nadražujuće djelovanje, gorušica se koristila kao narodni lijek protiv trovanja. U šalicu vruće vode dodala bi se žličica gorušice, a ta tekućina bi izazvala povraćanje.
Sjemenke gorušice sadrže velike količine glukozinolata, a istraživanja su pokazala da su te tvari učinkovite u sprječavanju rasta tumorskih stanica, posebno onih u probavnom sustavu.
Osim toga, sadrže selen i magnezij. Magnezij pomaže u snižavanju krvnog tlaka, ublažavanju migrene i prevenciji infarkta kod osoba koje boluju od šećerne bolesti ili ateroskleroze, dok selen pomaže u ublažavanju simptoma reumatičnog artritisa i sprječavanju astmatičnih napadaja.
Gorušica se u vanjskoj primjeni koristi u obliku flastera i kašastih obloga za poticanje prokrvljenosti. Vanjska primjena sjemenki bijele gorušice preporučuje se kod bolesti dišnih puteva, kroničnih degenerativnih bolesti zglobova te kod reumatizma mekog tkiva.
Gorušica u kuhinji
Od bijele gorušice u kulinarstvu se koriste mladi listovi i sjemenke. Mladi listovi imaju oštar okus, a mogu se jesti sirovi ili kuhani. Sjemenke bijele gorušice imaju ljutkast okus i najčešće se koriste kao začin, dok se rjeđe koriste za pripremu ljekovitog čaja.
Samljevene u brašno koriste se u izradi senfa, a svježe proklijale klice dodaju se salatama i sendvičima. Isjeckani listovi gorušice mogu se koristiti za dekoriranje jela od korjenastog povrća, rajčice i krumpira, a u Vijetnamu listove ove biljke koriste za zamatanje punjenja za račiće i svinjetinu.
U kulinarstvu se koriste i mladi listovi i sjemenke crne gorušice. Mladi listovi se mogu jesti sirovi ili kuhani kao varivo. Sjemenke crne gorušice koriste se za dobivanje ulja od gorušice ili se melju u brašnu pa koriste u pripremi senfa.
Crna gorušica je važan začin u indijskoj kuhinji, gdje se mnoga jela pripremaju na njenom ulju. Važno je napomenuti da ulje crne gorušice u većim količinama može biti škodljivo te da ga prije pripremanja hrane na njemu obavezno treba termički obraditi. Njegov pikantni okus doprinosi karakterističnom okusu brojnih indijskih jela.
Sjemenke crne gorušice mogu se koristiti izravno kao začin, a prije uporabe se obično malo poprže i dodaju se jelima pred kraj da bi se sačuvao njihov okus i razvila aroma po orahu.
Gorušica u zrnu koristi se u raznim umacima, marinadama i u pripremi zimnice. U američkoj se kuhinji dodaje jelima od kupusa, kelja, mesa i ribe.
Osim crne i bijele gorušice, koristi se i indijska gorušica (Brassica juncea), koja je hibrid vrsta Brassica nigra i Brassica juncea, a uzgaja u istočnoj i srednjoj Europi.
Gorušica u prahu dodaje se umacima za roštilj i mesnim jelima, a dobro se slaže i s većinom korjenastog povrća. Kao začin, dobro se slaže i s voćem, jabučnim octom, čilijem, kuminom, kurkumom i curryjem.
Zanimljivosti
Prvi pisani zapisi o gorušici potječu još od prije 5.000 godina. Gorušicom su se služili Grci i Rimljani, koji su pripremali pastu, odnosno senf na bazi vinskog mošta, a u srednjovjekovnoj Europi je bila jedan od rijetkih začina koji su si ljudi mogli priuštiti.
Oko 90% ukupne proizvodnje sjemena gorušice za međunarodno tržište odvija se u Kanadi.
Foto: Gokalp Iscan / Pixabay
Odgovori