Celer

Celer dolazi od grčke riječi sélinon, što u prijevodu znači peršin. Zeljasta je godišnja, dvogodišnja ili višegodišnja biljka koja pripada porodici štitarki. Štitarke (Anđelike) su dvosupnice kojima pripada oko 300 rodova s približno 3000 vrsta trajnih i jednogodišnjih zelenih polugrmova i grmova.

Tijekom prve godine vegetacije celer formira korijen i lisnu rozetu, a druge godine cvjetnu stabljiku. Korijen celera je gomoljast i odebljan, a može biti mesnat ili vretenast. Stabljika je razgranata, visine 40-80 cm. Listovi su veliki i sjajni, tamnozelene boje s perastim razdjeljenjem. Cvjetni štit ima kratku peteljku, zrakast je i ukrašen bijelim i sivobijelim cvjetovima koji cvjetaju od srpnja do rujna. Cvjetna stabljika naraste do metar visine, razgranata je i vrhovi grana završavaju cvatovima. Plod celera je kalavac smeđe boje koji je ujedno i sjeme.

Sorte celera

Od svih povrtnih kultura, celer ima najsitnije sjeme dugo 1,2 mm i promjera 0,6 mm. Razlikujemo tri sorte celera:

• Celer korjenaš od kojeg se koriste zadebljani korijen i lišće. Pokožica mu je glatka, a čupavo korijenje ima samo na donjem dijelu, što olakšava vađenje i čišćenje. Unutrašnje tkivo mu je jednolično i bijelo, ne stvara unutrašnje šupljine, i nakon kuhanja ne mijenja bijelu boju.
• Celer bjelaš (rebraš) – iskoristive su njegove lisne peteljke koje su sočne i bez puno celuloznih vlakana, te lišće koje ima aromatična svojstva. Može se podijeliti u dvije skupine: zeleni američki, s tamnijim zelenim peteljkama, i bijeli celer svijetlozelenih peteljki.
• Celer listaš je specifičan po intenzivnom mirisu i koristi se samo njegovo lišće.

Divlji celer potječe iz područja oko Sredozemnog mora gdje je rasprostranjen na vlažnim, zaslanjenim tlima uz more. U Europi i Sjevernoj Americi je dosta raširena kultura. U Njemačkoj i Nizozemskoj se najčešće uzgaja samo korjenaš, u Francuskoj je zastupljenost korjenaša oko 56%, a rebraša 44%. Rebraš je najviše zastupljen u Italiji i Velikoj Britaniji, dok je u Hrvatskoj najčešći uzgoj korjenaša, a rebraš i listaš su praktično nepoznati. Celer se u kućnim vrtovima i na obiteljskim gospodarstvima u okolici gradova najčešće uzgaja za prodaju na tržnicama.

Sadnja celera

Uzgoj celera može biti dug i mukotrpan pa je važno znati nekoliko stvari prije nego što se odlučite za to. Tlo u koje se vrši sadnja celera treba biti dobro pripremljeno, zrnato i neutralne kiselosti, uz preduvjet dobrog kapaciteta za vodu i zrak kako bi se biljka mogla razvijati i rasti.

Najbolje uspijeva na organogenim tlima bogatim humusom. Na mineralnim tlima celer je potrebno obilno gnojiti organskim gnojivima (40 do 60 t/ha zrelog stajskog gnoja ili komposta). Celer u razdoblju vegetacije stvara veliku lisnu masu i zadebljali korijen te za to troši mnogo hranjiva.

Uzgaja se u plodoredu gdje je preporučeni razmak između redova oko 50 cm za celer korjenaš, a 40 cm za rebraš i listaš. Kako se celer uglavnom uzgaja iz presadnica, sadnja se obavlja krajem svibnja i početkom lipnja. Treba paziti da sadnica ide na istu dubinu na kojoj je bila u zaštićenom prostoru.

Uzgoj celera

Postoje znakovi po kojima se može prepoznati da je kod uzgoja celera došlo do nedostatka pojedinih hranjiva:

Pomanjkanje dušika – starije lišće jednolično posvijetli i požuti, a u krajnjem slučaju pobijeli. Češći je slučaj višak dušika, kada nakon zastoja dođe do naglog rasta. U sredini zadebljalog korijena stvara se rijetko spužvasto tkivo, a kasnije nastaje šupljina.

Pomanjkanje fosfora – biljka celera nedovoljno ishranjena fosforom raste sporo, lišće je plavičasto zeleno, a najstarije lišće požuti i odumire.

Pomanjkanje kalija – uz nedostatak kalija javlja se zaostajanje u rastu, lišće je tamnozelene boje, vrlo sjajno, a liske konveksno ispupčene. Rubovi liski blijede, što se širi uz nervaturu, a na kraju posmeđe.

Pomanjkanje kalcija – zbog nedostatka kalcija ili viška drugih kationa celer pocrni i odumire vegetacijski vrh, a u kasnijoj fazi aktiviraju se spavajući pupovi iz pazuha listova, što daje izgled grmastog rasta.

Pomanjkanje magnezija – od rubova starijeg lišća širi se kloroza do nervature. Na kraju cijeli list pobijeli, a na rubovima se pojavljuje ružičasta boja.

Pomanjkanje bora – na neutralnim i alkalnim tlima u pomanjkanju bora mogu se javiti različiti simptomi, ali pojava ne mora biti istovremena. Na lisnim peteljkama s vanjske strane pojavljuju se male poprečne pukotine, koje kasnije posmeđe. Dio tkiva uz pukotine zavija se prema gore ili prema dolje. Na unutrašnjoj strani peteljke javljaju se smeđe vodenaste pjege s poprečnim pukotinama ili bez njih.Vegetacijski vrh zaostaje u rastu i/ili odumire, a rastu postrani izboji. Mlado je lišće izvijeno, smeđih rubova i usukanih peteljki. U zadebljanom korijenu moguća je pojava smeđeg tkiva.

Za uspješan uzgoj celera, potrebno je i redovito uklanjanje korova. Korov se može ukloniti ručno, strojno ili uz primjenu herbicida. Izbor herbicida te vrijeme primjene ovisi o sastavu korova koji može biti širokolisni ili uskolisni, jednogodišnji ili višegodišnji, te o veličini korova, tipu tla i načinu uzgoja celera. Prije nicanja korova primjenjuju se djelatne tvari dikvata, glufosinata, glifosata i sulfosata. Ako se koriste poslije nicanja korova, primjenjuju se prometrin i afalon

Zaštita od bolesti i štetnika

Štetnici koji napadaju celer su: mrkvina muha, lažna mrkvina muha, minirajuće muhe, lisne uši i mrkvina lisna uš.

Mrkvina muha – u prvoj generaciji odrasla muha odlaže jaja na vrat korijena celera ili u tlo oko nje, a ličinke nakon što se izlegu buše korijen celera i prave kanale. Druga generacija je brojnija i štetnija od prve i napadnute biljke se mogu prepoznati po ljubičastom lišću koje za posljedicu bolesti ima opadanje.

Lažna mrkvina muha, za razliku od gore navedene, buši hodnike plitko ispod površine korijena. Minirajuće muhe napadaju listove na kojima prave hodnike različitog oblika. Mrkvina lisna uš deformira lišće i zaraženim biljkama ne omogućava normalan rast pa one na kraju mogu propasti. Za male površine, kao uspješna zaštita pokazalo se pokrivanje usjeva mrežama. Također, zaštita se preventivno provodi zalijevanjem ili prskanjem prije sjetve.

Kod celera se javljaju dvije bolesti: krastavost korijena i virus mozaika celera. Krastavost korijena napada korijen na mjestu gdje listovi i stapka izlaze iz korijena uzrokujući trulež. Zaraženo tkivo poprimi zelenkastomodru boju, a kasnije postaje crno. Peteljke listova na dijelu bliže korijenu trunu i dolazi do venuća listova. Zaraženi dio rastom ne može pratiti zdravi dio korijena pa na korijenu nastaju pukotine. Kroz ta mjesta ulaze mikroorganizmi koji uzrokuju trulež korijena. Bolest se prenosi sjemenom, iako ne uvijek, jer izvor infekcije mogu biti i zaraženi biljni ostaci. Uz zdravo ili tretirano sjeme, najvažnija mjera preventivne zaštite je plodored.

Virus mozaika celera može znatno utjecati na urod. Na mladim listovima nastaju žute pjege, koje kasnije stvaraju mozaik. Listovi nemaju normalan oblik, već postaju nitasti, a zaražene biljke zaostaju u rastu. Celer je otporan prema običnom soju, ali ga napada kovrčavost lista. Izvor zaraze su samonikle štitarke pa je uzgoj celera potrebno organizirati na prostornoj udaljenosti od drugih dvogodišnjih biljaka koje su domaćini ovog virusa. Potrebno je uništavati korovske biljke iz porodice štitarki.

Berba celera

U listopadu, kada zadebljani korijen dostigne težinu 300-700 g, celer je spreman za vađenje. Ako se otprema odmah na tržište, može se prodavati i s dijelom lišća. Ako je predviđen za skladištenje ili preradu, prethodno se ukloni lišće, a zatim vadi strojevima za vađenje repe ili krumpira. Potrebno ga je vaditi kada je suho vrijeme kako bi se što manje zemlje zadržalo uz korijen, što će olakšati čišćenje sitnih korjenčića.

Prema određenim normama kvalitete, zadebljali korijen I. klase mora biti ujednačen oblikom i bojom, bez većih pukotina i pjega, očišćen od korjenčića, a meso mora biti bijelo i bez šupljina. Dopušteno je malo spužvastog tkiva u unutrašnjosti korijena, a zimi malo žutog lišća. Najmanji promjer korijena s lišćem je 3 cm, a bez lišća 6 cm. Sortira se po veličini od 6 do 9 cm, od 9 do 12 cm i preko 12 cm. Za drugu klasu dopuštena su manja oštećenja pri čišćenju, pukotine, manje pjege i šupljine.

Celer u kuhinji

Lišće celera upotrebljava se kao dodatak juhama i umacima. Također se može konzervirati sušenjem i zamrzavanjem. Lisne peteljke jedu se svježe za apetit prije obroka ili se narezane umiješaju u salate. Mogu se pripremati kao i šparoge, pirjati ili kuhati u pari kao prilog. Zadebljali korijen celera kuha se u juhama i umacima, nariban se umiješa u svježe salate, a kuhani u francusku salatu. Korijen je moguće i zamrznuti, ali se češće priređuje kao salata mariniranjem, nariban na rezance ili narezan na ploške.

Ljekovita svojstva celera

Kemijski sastav zadebljalog korijena celera korjenaša i lisnih peteljki rebraša ponešto se razlikuje zbog njihove funkcije kao biljnih organa. Energetska vrijednost celera je mala i iznosi 14 kcal na 100 g, a najviše vitamina C nalazi se u svježim peteljkama. Osim vitamina C celer sadrži i minerale, kalij, magnezij, kalcij, željezo i fosfor. Zbog svoje niske kaloričnosti, pogodan je osobama koje žele smršaviti. Uz regulaciju razine apetita potiče i rad probavnog sustava.

Istraživanja su pokazala da može ublažiti simptome kroničnih upala. Magnezij i esencijalna ulja potiču opuštanje što za posljedicu ima smanjenu razinu stresa. U celeru nalazimo spojeve koji reguliraju pH vrijednost i smanjuju kiselost organizma. Vitamin A sudjeluje u prevenciji bolesti očiju. Odličan je izvor antioksidanata koji smanjuju rizik od nastanka kancerogenih stanica.

Sjemenke celera se u Engleskoj i Australiji dugo koriste kao tradicionalni lijek protiv artritisa. Ne preporučuje se trudnicama jer može dovesti do neželjenih smetnji te onima koji imaju probleme s bubrezima jer stimulira rad bubrega i njegove funkcije. Zbog ugljikohidrata, za dijabetičare je potrebno da ga jedu kuhanoga. Postoje osobe koje su alergične na celer pa je potrebno pripaziti i na to.

Zanimljivosti

Celer se koristio kao ukrasna i ljekovita biljka još u starom Egiptu. Stari Grci su ga koristili pri pogrebnim svečanostima zbog njegova jakog mirisa. Pronašao je svoje mjesto u tradicionalnoj kineskoj medicini jer se vjerovalo da ima utjecaj na snižavanje krvnog tlaka.

Lišće celera je prvi put pronađeno u Tutankamonovoj piramidi 1323. godini prije Krista, a celer se spominje u djelu Ilijada i Odiseja. Dok je u doba Homera celer bio simbol ljepote i veselja, Egipćani su ga koristili kao cvijet za grob.

Na području Europe se uzgaja kao povrće od 17. stoljeća, a danas ga možemo pronaći gotovo u svakom vrtu.

Celer sadrži androsteron – feromon za koji se smatra da privlači žene. Žvakanjem celera potrošit ćete više kalorije nego što ih on sam sadrži!

Foto: Milada Vigerova / Unsplash