Heljda (lat. Fagopyrum esculentum M.) je zeljasta biljka iz porodice dvornika, ali zbog njenog zrna koje nalikuje zrnu riže i načina na koji se priprema i konzumira, svrstavamo je u žitarice. Biljka se po svojim morfološkim i fiziološkim svojstvima znatno razlikuje od ostalih žitarica, zapravo je i zdravija i nutricionistički vrjednija od njih. Uzgaja se kao prehrambena biljka, za izradu krupice i brašna, ali koristi se i kao stočna hrana, s tim da stoka ne smije konzumirati veću količinu slame heljde jer sadrži alkaloid fagopirin.
Biljka heljda ima vretenast korijen, a iako on čini tek mali dio, dobro je razvijen i ima jaku usisnu moć jer prodire do metar duboko u tlo. Stabljika heljde je šuplja, uspravna i u većini slučajeva razgranata, ali može se dogoditi i da ne razvije bočne grane. Na vrhu stabljike se nalazi plodni dio, odnosno grana na kojoj su smješteni cvjetovi skupljeni u cvatove. Zbog prisutnosti antocijana, stabljika heljde je često crvenkaste boje, ali kada se biljka razvije do kraja stabljika poprimi smeđu boju. Može biti visoka od 50 do 300 cm.
Listovi heljde mogu biti dugi od 5 do 10 cm, naizmjenično su poredani na stabljici i sastoje se od peteljke i plojke u obliku srca. Obična heljda ima cvjetove bijele ili blago ružičaste boje. Cvjetovi su dvospolni, a ovisno o vremenu sjetve, javljaju se od lipnja do rujna. Cvatnja može trajati čak 60 dana, tj. sve do žetve, pa se formiranje i sazrijevanje plodova odvija u isto vrijeme kad i cvatnja. Plod heljde je trobridni oraščić.
Vrste heljde
Postoji oko 15 vrsta heljde, a uzgajaju se samo sljedeće tri:
- Obična heljda (Fagopyrum esculentum) – vrsta koja se najviše uzgaja zbog ploda.
- Višegodišnja heljda (Fagopyrum cymosum) – uzgaja se kao povrtna i ljekovita biljka na području Indije. Kao jednogodišnja biljka se uzgaja i na istoku i jugu Azije. Sadrži oko 8% glikozida rutina.
- Tatarska heljda (Fagopyrum tataricum) – samooplodna je i ima zeleno žute cvjetove skupljene u grozdove. Uzgaja se kao krmna biljka za silažu.
Sadnja heljde
Heljda je podložna klimatskim uvjetima pa se kod nas ne uzgaja u velikim količinama. Može se saditi kao glavni, ali i kao postrni usjev. Na našim područjima je primjereniji postrni uzgoj heljde jer ona ima kratku vegetaciju pa je možemo saditi u ljetnom razdoblju, osobito iza ranih kultura poput uljane repice, krmnih kultura i ranih žitarica.
Tla koja nisu pogodna za uzgoj heljde su ona jako bogata dušikom ili ona na kojima lako dolazi do stvaranja pokorice. Može se uzgajati i na kiselijim tlima čija pH-vrijednost iznosi oko 5,5, a na tlima koja su manje bogata hranjivima rasti će bolje nego druge žitarice. Kod uzgoja na vlažnim i teškim tlima ostvaruje se nešto niži prinos, zato je bolje saditi heljdu na lakšem i dobro propusnom tlu.
Prije sadnje treba obraditi tlo. Ovisno o pretkulturi, tlo se ore na jesen ili u proljeće na dubinu od 20 do 25 cm. Po uklanjanju ranih predusjeva obavlja se oranje strništa, zatim još jedno oranje u ljetnim mjesecima i duboko oranje u jesen. Nakon uklanjanja srednje ranih predusjeva mogu se obaviti dva oranja, a nakon kasnih samo duboko oranje u jesen (na dubinu od 30 do 35 cm). Predsjetvena priprema tla se vrši sjetvospremačem ili drljačom. Ako se koristi drljača, pripremu treba obaviti u noćim satima jer uz vjetar i visoke dnevne temperature može lako doći do gubitka vlage u tlu, a to bi otežalo sjetvu i klijanje sjemena.
Iako heljda može rasti i na siromašnijim tlima, njih bi ipak bilo dobro pognojiti prije sadnje. Pri osnovnoj obradi tla unosi se dušik u količini od 50 kg/ha, kalij u količini od 60 kg/ha i fosfor u količini od 50 kg/ha. S obzirom na to da je heljda sklona polijeganju, dušik treba dodavati oprezno.
Tijekom prve obrade tla zaorava se polovica kalijevih i fosfornih gnojiva, a ostatak kalija i fosfora te polovica dušičnog gnojiva dodaje se prije sjetve. Ostatak dušičnih gnojiva koristi se za prihranu. Prihrana se vrši u dva navrata, prvi put 15 dana nakon nicanja biljaka, a drugi put za vrijeme cvatnje.
Ako se uzgaja kao glavni usjev, sadnja heljde može početi početkom svibnja, odnosno onda kada temperatura tla bude iznosila oko 15°C i kada ne bude postojala opasnost od mrazeva. Sjeme se sije sijačicama, a za jedan hektar je potrebno oko 80 kg sjemena. Međuredni razmak može iznositi oko 10 ili od 45 do 50 cm.
Dobri susjedi
Uzgoj heljde
Nakon sadnje heljde potrebno je povaljati zemlju, a prije nicanja će možda biti potrebno obaviti još jedno drljanje, ako se na zemlji stvori pokorica koja bi mogla usporiti nicanje biljaka. Ako je sjeme posijano na većem međurednom razmaku, potrebno je obavljati međurednu kultivaciju, a broj ovisi o brzini rasta korova i općem stanju tla.
Ako je heljda posijana na manji međuredni razmak, sama će vrlo brzo zasjeniti površinu pa će rast korova tako biti onemogućen.
S obzirom na to da je heljda osjetljiva na visoke temperature, pogotovo u vrijeme cvatnje, ako temperatura prijeđe 30°C oplodnja biljaka će biti otežana, a to će utjecati na prinos. Optimalna temperatura za cvatnju kreće se između 17 i 19°C. Za klijanje sjemena potrebna je temperatura od 17°C, a biljke odumiru pri temperaturama nižim od -1°C.
Uzevši u obzir osjetljivost heljde na visoke temperature i sušu, uzgoj će biti najuspješniji na područjima s vlažnijom klimom, odnosno s većom količinom oborina. Vlaga je posebno važna u vrijeme cvatnje i nalijevanja zrna.
Bolesti i štetnici
Na usjevima heljde se rijetko primjenjuju herbicidi za suzbijanje korova, jer ona sama vrlo brzo izraste i sprječava razvoj korova.
Nije potrebno ni provoditi posebne mjere zaštite od štetnika, jer jako mali broj njih napada usjeve heljde. Postoji mogućnost od pojave buhača i žičnjaka, ali njihova je prisutnost toliko rijetka da se upotreba insekticida za njihovo suzbijanje ne isplati ekonomski.
Žetva heljde
Heljda dosta dugo dozrijeva, i što je najnepraktičnije, dozrijeva nejednolično pa je teže procijeniti kada je pravo vrijeme za žetvu. Žetva se vrši onda kada je većina plodova zrela, ali prije nego što postanu previše zreli i krenu se osipati. Heljda se žanje žitnim kombajnima, posebno podešenima za njena zrna.
Prosječan prinos heljde je oko 2 tone po hektaru. Od 100 kg sjemenki u prosjeku je moguće dobiti oko 20 kg ljuski, 65 kg brašna i 15 kg mekinja.
Zrna heljde nakon žetve treba očistiti od primjesa, a zatim osušiti tako da postotak vlage u zrnima iznosi ispod 14%. Poslije toga se sprema u platnene vreće i skladišti na suhom mjestu. Vreće se najčešće slažu na drvene palete, ali tako da se na jednu paletu ne stavlja više od osam vreća, odnosno da visina i širina ne prelaze dva i pol metra.
Također, zrna heljde se nakon berbe mogu odmah samljeti u krupicu ili brašno pa dalje pakirati za prodaju.
Heljda u kuhinji
U kulinarstvu se heljda može koristiti poput bilo koje druge žitarice. Može se kuhati u zrnu, a od heljdine krupice se može pripremati kaša. Od heljde se proizvodi i brašno, koje se upotrebljava na isti način kao i svako drugo. Njegova prednost je u tome što ne sadrži gluten, pa ga mogu konzumirati i osobe s celijakijom, kao i svi oni koji ne podnose ili teško probavljaju namirnice s glutenom. Zahvaljujući tome, heljdino brašno postaje sve popularnije.
Heljdino brašno se može koristiti u pripremi kolača, tjestenine, palačinki, pita i drugih jela koja se inače prave sa pšeničnim brašnom.
S druge strane, zrna heljde se mogu kuhati i pripremati kao i riža. Nakon što voda prokuha, potrebno ih je kuhati još 20 minuta, a zatim se mogu poslužiti uz riblja, mesna i povrtna jela. Heljda se dobro slaže i sa sjemenkama, gljivama i klicama. Može se dodavati juhama, varivima i čorbama ili pripremati kao rižot. Zrna heljde možemo dodavati u smjesu za palačinke, slane muffine, tjestenine i slično.
Ljekovita svojstva heljde
Heljda sadrži ugljikohidrate, bjelančevine, vitamine B1 i B12 te minerale fosfor, željezo i jod. Osim toga, sadrži i esencijalne aminokiseline i flavonoide pa se može reći da je ljekovita namirnica.
Odlična je zamjena za druge žitarice jer sadrži dijetalna vlakna, a može se konzumirati u nekoliko različitih oblika (u zrnu i kao brašno ili krupica). Vlakna iz heljde potiču probavu i redovito pražnjenje crijeva, čime se sprječava nastanak raznih bolesti probavnog sustava i ujedno potiče detoksikacija organizma.
S obzirom na to da ne sadrži gluten, mogu je jesti i osobe koje prakticiraju bezglutensku dijetu.
Redovitom konzumacijom heljde može se regulirati razina šećera u krvi, stoga se heljda preporučuje i dijabetičarima. Pomaže i u smanjenju visokog tlaka i lošeg kolesterola, čime čuva zdravlje srca i krvnih žila te smanjuje rizik od srčanih bolesti. Općenito štititi zdravlje kardiovaskularnog sustava i smanjuje rizik od nastanka raka.
Povijest
Heljda je porijeklom iz Azije, a u prošlosti se najviše uzgajala u Kini, od 10. do 13. stoljeća. Nakon toga se proširila na Indiju, a kasnije i na područje Rusije i Europe. U Americi se počela uzgajati tek nakon toga.
Danas je heljda jako popularna u Poljskoj i Rusiji, a sve se više koristi i u Francuskoj, SAD-u i Kanadi. U Francuskoj je heljda jedan od sastojaka njihovih poznatih palačinki.
Heljda je medonosna biljka, za razliku od drugih žitarica. Ima jako aromatične cvjetove koji dugo cvjetaju, pa pčele na površini od jednog hektara heljde mogu prikupiti dovoljno tvari za proizvodnju do 100 kg meda. Med od heljde je taman te jako aromatičan i ljekovit. Koristi se u liječenju čira na želucu.
Zelena masa heljde upotrebljava se za organsku gnojidbu, a spaljivanjem omotača i slame može se dobiti pepeo koji sadrži dosta kalcijevog karbonata i može se upotrebljavati za snižavanje kiselosti tla.
Foto: FreePhotosART / Pixabay
Odgovori